Hrvatski investicijski račun donosi prekretnicu za ulagače

Iako europski kontinent nije pretjerano oduševljen financiranjem na tržištu kapitala, europska energetsko-tranzicijska politika i nužnost izdvajanja za obranu toliko su skupi da je i sama Komisija 'propisala' jačanje tržišta kapitala zato što na njemu kani prikupiti većinu potrebnoga novca. Sjajna je to vijest i za nas jer se pozornost napokon usmjerava i na razvoj domaćega tržišta. A ondje je novosti podosta, uključujući uvođenje hrvatskoga investicijskog računa (HIR), ali i višestrukih dioničkih glasova, što bi tvrtke napokon moglo skrenuti prema tržištu kapitala. No da nije sve (samo) u zakonima i državnim inicijativama, nego itekako i u volji manjinskih ulagača da mijenjaju tržišne prakse, dokazuje i aktivan manjinski dioničar i burzovni aktivist Hrvoje Fajdetić, s kojim smo porazgovarali o svim aspektima i kutovima tržišta koje treba razviti.

Najnoviji potez kojim država nastoji dodatno razviti tržište kapitala jest uvođenje višestrukih dioničkih glasova. Hoće li to doista okrenuti poduzeća prema financiranju na tržištu kapitala jer će vlasnici takvim dionicama moći zadržati kontrolu? A ulagačima onda ponuditi više zanimljivih opcija?

– Pozitivno je to što se država toliko fokusirala na razvoj tržišta i prihvaćanje europskih direktiva, no osim prava glasa važni su i drugi kriteriji: troškovi održavanja uvrštenja, likvidnost dionice, reakcija institucionalnih ulagača, odnosno to hoće li tražiti diskont na vrednovanje… Svakako bi me veselilo da rastuća scena private equity-fondova razmotri djelomičan izlaz iz nekih pozicija i IPO-om uz takvu strukturu glasačkih prava.

Država na sve načine nastoji potaknuti tržište, i izdavanjem državnih dužničkih papira, i novim Zakonom o tržištu kapitala, i izmjenom ZTD-a, pa ipak se do danas Zagrebačka burza još nije vratila na razine prije krize 2008. Zašto?

– Činjenica je da su 2007. i 2008. zapravo bile anomalije, a kad je nešto anomalija, onda nije referentna točka. Godine 2007. dogodila se golema euforija, 2008. velika panika. Smisao burze nisu ni euforija ni panika, zato bih rekao da su referentne godine ipak bile one prije. U međuvremenu je nestalo i mnogo investicijskih fondova. U vrijeme kad sam vodio Raiffeisen Invest, tada najvećeg ulagača u domaće dionice, bilo je 35 društava; danas ih je manje i znatno su manje aktivni. Nedostaje dakle igrača, uz činjenicu da je previše imovine koncentrirano u rukama manjeg broja mirovinskih društava. Ukinuta je i obveza uvrštenja javnih dioničkih društava, pa su se mnoga društva i povukla s burze; neke dionice, kao nekad najlikvidnija Plivina dionica, otišle su nakon preuzimanja. Povukli su se i strani ulagači, zanemariv je broj inozemnih fondova koji ulažu u Hrvatsku. Zašto su oni nestali? Neki od razloga sigurno su niska likvidnost i nedostatan izbor. Nekada su se prometi ostvarivali arbitražom Zagreb/London zato što su Pliva i Zaba bile uvrštene i onamo. Zbog toga se i zauzimam za to da se što više likvidnosti ostvaruje redovitim putom, a ne blok-transakcijama, jer one se ne računaju u promet. A kad stranci odlučuju o ulaganju na tržište kapitala, gledaju upravo burzovni promet.