Prehrambena sigurnost: može li Hrvatska bez vlastite proizvodnje hrane?

Dok geopolitičke napetosti ne jenjavaju, globalni lanci opskrbe prolaze novu rundu testiranja otpornosti. Ratovi, trgovinski sukobi, rast cijena energenata i klimatski ekstremi posljednjih su godina pokazali koliko je globalno gospodarstvo osjetljivo na poremećaje koji nastaju tisućama kilometara od mjesta potrošnje. Burze reagiraju na svaku novu neizvjesnost, a kompanije i države sve više traže načine kako smanjiti izloženost vanjskim šokovima.

U takvom okruženju ponovno se otvara pitanje koje je donedavno djelovalo gotovo staromodno – pitanje prehrambene sigurnosti.

Naime, sigurnost opskrbe hranom više nije samo poljoprivredna tema. Ona postaje gospodarsko, industrijsko i strateško pitanje. Krize posljednjih godina pokazale su da tržište ne funkcionira uvijek prema pravilima koja vrijede u stabilnim vremenima. Kada dođe do poremećaja, zemlje koje imaju vlastite proizvodne kapacitete i razvijene prehrambene sustave nalaze se u znatno povoljnijoj poziciji od onih koje se dominantno oslanjaju na uvoz. Za manje ekonomije poput Hrvatske to pitanje ima dodatnu težinu.

Prema dostupnim podacima, Hrvatska je danas u proizvodnji mesa samodostatna oko 63 posto. Istodobno, samodostatnost u svinjskom mesu iznosi oko 50 posto, a u goveđem oko 58 posto. Razlika između domaće proizvodnje i potrošnje nadoknađuje se uvozom. Samo tijekom 2024. godine Hrvatska je uvezla više od 200 tisuće tona mesa i klaoničkih proizvoda, uz vanjskotrgovinski deficit veći od 625 milijuna eura.

Ti podaci otkrivaju više od same strukture prehrambenog tržišta. Oni pokazuju koliko je hrvatsko gospodarstvo u pojedinim segmentima ovisno o međunarodnim tokovima robe i sirovina.

Zato se sve češće postavlja pitanje: tko će proizvoditi hranu koju ćemo konzumirati za deset ili dvadeset godina?

Od polja do stola

U suvremenoj prehrambenoj industriji otpornost više ne proizlazi samo iz veličine kompanije. Sve važniji postaje stupanj integracije poslovanja.

Kompanije koje mogu povezati poljoprivrednu proizvodnju, preradu, logistiku i distribuciju imaju veću kontrolu nad troškovima, kvalitetom i raspoloživošću proizvoda. Takvi sustavi lakše apsorbiraju tržišne šokove i brže reagiraju na promjene potražnje.

Upravo zato posljednjih godina sve više raste važnost modela koji povezuju cijeli lanac vrijednosti – od polja do gotovog proizvoda. Takvi modeli nisu novost u razvijenijim europskim gospodarstvima. Slovenija je kroz kompanije poput Panvite razvijala snažno povezane sustave koji objedinjuju poljoprivredu i prehrambenu preradu. Češka je još ranije prošla proces konsolidacije prehrambene industrije, pri čemu su veliki sustavi preuzeli ključnu ulogu u organizaciji proizvodnje i distribucije hrane. Rezultat je veća učinkovitost, ali i veća otpornost sektora tijekom kriznih razdoblja.

Hrvatska je, s druge strane, dugo zadržala relativno fragmentiranu strukturu tržišta. Posljednjih nekoliko godina zato se može primijetiti novi trend – postupna konsolidacija prehrambene industrije i stvaranje većih regionalnih sustava.

Nova faza domaće prehrambene industrije

Važan dio tog procesa posljednjih godina odvija se i kroz tržišne transakcije. Nakon restrukturiranja Fortenova grupe, dio njezine prehrambene imovine prešao je u ruke novih vlasnika. Podravka je preuzela poljoprivredni segment grupe, dok je Žito preuzelo Belje, Vupik i PIK Vinkovce. Time su neki od najvažnijih sustava domaće prehrambene proizvodnje dobili nove razvojne platforme.

Sada se pozornost tržišta usmjerava prema PIK Vrbovcu, jednoj od najvećih prehrambenih kompanija u Hrvatskoj i vodećoj mesnoj industriji u regiji.

PIK pokriva više od 40 posto hrvatskog tržišta crvenog mesa i proizvoda od crvenog mesa. Posluje kroz integrirani model koji povezuje više od stotinu domaćih farmi, industrijsku preradu i distribuciju. U 2024. godini ostvario je više od 336 milijuna eura prihoda i zapošljavao više od 1.700 ljudi.

Njegova važnost daleko nadilazi tržišni udio. Riječ je o kompaniji koja predstavlja jednu od ključnih poveznica između domaće poljoprivrede i prehrambene industrije, stoga je za Hrvatsku značajno potpisivanje ugovora o kupoprodaji poslovnih udjela između domaće investicijske grupe BOSQAR INVESTA i Fortenova grupe kojim BOSQAR planira preuzeti 100 posto udjela u PIK Vrbovcu, čime kompanija ostaje u hrvatskim rukama.

Zašto kapital ponovno ulazi u prehrambeni sektor

Zanimljivo je da se istodobno mijenja i investicijska logika. Nakon desetljeća tijekom kojih su investitori dominantno tražili prilike u tehnologiji, financijskim uslugama i digitalnim platformama, prehrambena industrija ponovno dolazi u fokus.

Razlog je jednostavan – riječ je o sektoru koji pokazuje visoku otpornost u kriznim razdobljima. Potražnja za hranom ostaje stabilna bez obzira na gospodarski ciklus, dok integrirani proizvodni sustavi stvaraju relativno predvidive novčane tokove. U tom kontekstu pozicionira se i BOSQAR INVEST, zagrebačka investicijska grupacija koja danas posluje na 27 tržišta i zapošljava više od 18.500 ljudi.

Kroz prehrambenu vertikalu Future Food BOSQAR je posljednjih godina izgradio platformu koja povezuje različite dijelove prehrambenog lanca. U portfelju se već nalaze Panvita, jedna od vodećih poljoprivredno-prehrambenih grupacija u Sloveniji te Mlinar, vodeća pekarska grupacija u Adria regiji. Prema financijskom izvješću za prvi kvartal 2026. godine, prehrambena vertikala ostvaruje pro forma prihode veće od 342 milijuna eura.

Najavljena akvizicija PIK Vrbovca predstavlja logičan nastavak takve strategije. Realizacijom kupoprodaje nastao bi sustav koji povezuje poljoprivrednu proizvodnju, preradu mesa, pekarsku proizvodnju i distribuciju hrane na regionalnoj razini.

Više od industrijske priče

Pitanje prehrambene samodostatnosti često se promatra isključivo kroz prizmu poljoprivrede. No njegovi učinci puno su širi. Jačanje domaće proizvodnje znači veće investicije, više radnih mjesta i veću dodanu vrijednost koja ostaje unutar nacionalnog gospodarstva. Veliki prehrambeni sustavi zapošljavaju tisuće ljudi te stvaraju dodatnu aktivnost u logistici, transportu, trgovini i poljoprivredi.

Istodobno, smanjenje ovisnosti o uvozu doprinosi boljoj vanjskotrgovinskoj bilanci i većoj otpornosti gospodarstva na vanjske poremećaje.

Zbog toga pitanje vlasništva nad strateški važnim prehrambenim kompanijama posljednjih godina izaziva sve veći interes javnosti. Iako su prodaje pojedinih kompanija iz Fortenova grupe izazvale brojne rasprave, zanimljivo je da su među najaktivnijim kupcima upravo domaće i regionalne kompanije.

To ne znači samo promjenu vlasnika. To znači da odluke o investicijama, razvoju proizvodnje i budućem širenju ostaju vezane uz lokalni gospodarski kontekst. U vremenu kada globalna tržišta postaju sve nepredvidljivija, upravo bi sposobnost razvoja vlastitih proizvodnih sustava mogla postati jedna od ključnih konkurentskih prednosti hrvatskog gospodarstva.

Jer pitanje hrane danas više nije samo pitanje poljoprivrede. Ono postaje pitanje gospodarske otpornosti, industrijskog razvoja i dugoročne nacionalne sigurnosti.

Sadržaj omogućio BOSQAR INVEST