Lakše je propisati cijene taksistima, nego uvesti red na Divlji zapad

Ne tako davno, ali dovoljno davno da se toga ne sjeća generacija Z, pa je onda to vrijeme, valjda, istoznačno paleozoiku, vožnja taksijem smatrala se statusnim simbolom. Taksijima su se vozili uglavnom ljudi dubljeg džepa, i to ne često, samo u posebnim prilikama, ili oni koji su morali hitno na Hitnu. I to je bilo to. Vožnje su bile poprilično skupe. Taksisti su jednom ili dvjema zaradili sasvim solidnu dnevnicu, zbog čega je slobodno vrijeme na stajalištima prolazilo brže uz partije šaha... Ne treba to vrijeme romantizirati!

Onda se tržište liberaliziralo pa su najprije došli domaći izazivači poput Cammea ili Eko Taxija, pa digitalne plaforme – i odjednom je vožnja na stražnjem sjedalu postala dostupnija od kave u prosječnome kvartovskom kafiću. No ta je idila bila kratkog vijeka. Tržište koje je reguliralo samo sebe odjednom su preplavili taksisti kojima putnici izlaze iz automobila s blagim srčanim udarom i višestruko većim cehom od poštenoga. Takve su situacije gotovo postale naša ljetna 'kulturna baština'.

I nisu ti gramzivi taksisti jedini koji su iskoristili situaciju. U procijepu između globalnih digitalnih divova i lokalnoga nereguliranog tržišta nastala je nova, specifična mutacija: taksi-agregatori. Oni su pak tržište preplavili vozilima i potplaćenim vozačima, mahom strancima, što je posljedično utjecalo na cijenu...

I onda se, kad je postalo jasno da tržišni zakoni nikomu nisu više bili dovoljno dobri, dogodilo ono što nas je vratilo na početne postavke: država je morala uzeti stvar u svoje ruke. Ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković postao je preko noći vrhovni kontrolor cijena za vožnje taksijem. Nema više cijena od stotinu eura za tri kilometra i čekanja u gužvi dok taksimetar nabija račun, sve je propisano.

Cehovi taksista likuju, to će ih zaštititi od dampinga zlih platformi koje teško zarađen novac iz Hrvatske prebacuju, moglo se ovih dana čuti, u neke druge zemlje i potiču neka tuđa gospodarstva, grade bolnice u nekim drugim državama, što, primjerice, tvrde neki saborski zastupnici. Oni gramzivi taksisti, jasno, ne čuju se, šute, jer vjerojatno smišljaju nove genijalne načine kako doskočiti regulaciji. To im je utkano u DNK, valjda.

No dok oni šute, platforme prate što se događa u Hrvatskoj, pa tako šef regionalnog Ubera Roland Werner u intervjuu u Jutarnjem listu najprije napominje kako on, prije svega, vjeruje u tržišno gospodarstvo te mudro podsjeća da se Europa zapravo usmjerava prema još većoj fleksibilnosti cijena, a ne stezanju remena, a ni prestrogoj regulaciji. Regulacija, kaže, na kraju donese manje koristi i putnicima i vozačima.

Spomenuti tržišno gospodarstvo i vožnju taksijem u istoj rečenici u Hrvatskoj se smatra jednako učinkovitim kao bacanje svete vode na vampire! Jedno s drugim veze nema! Mi želimo tržište, no samo deklarativno. Mi ne želimo da ono sâmo sebe regulira; ono može postojati, ali samo na papiru. Mi čeznemo za nevidljivom rukom koja će sve regulirati i propisati, kao u najcrnja vremena naše nedavne povijesti.

Ispada da je lakše propisati cijene nego pozabaviti se kaosom i napraviti reda na tržištu koje se otelo kontroli. To je također jasna poruka stranim investitorima.