Švedska vlada najavila je da će pozvati vojsku kako bi pomogla policiji u zaustavljanju nezapamćenog vala nasilja na ulicama te zemlje. U rujnu je ponovno oboren rekord: na švedskim je ulicama ubijeno dvanaestero ljudi – jedan eksplozivnom napravom, a jedanaestero ih je upucano. Policija se više ne može sama nositi s uličnim bandama infiltriranima i skrivenima u migrantskim no-go zonama. Premijer Ulf Kristersson (desni centar – Umjerena stranka) krivnju adresira na prethodnu ‘neodgovornu imigracijsku politiku i neuspjelu integraciju‘ te najavljuje zakonske promjene koje će omogućiti prisilne deportacije i onih ilegalnih migranata koji nisu počinili kazneno djelo, proširenje zatvora za maloljetnike, pojačane mjere jezične i kulturne integracije.
Desetak dana prije ovoga dramatičnog zaokreta švedske politike prema ilegalnim migracijama dvije moćne dame europske politike, talijanska premijerka Giorgia Meloni i predsjednica EK-a Ursula von der Leyen, obišle su talijanski otok Lampedusu – koji je doslovce pod opsadom ilegalnih migranata iz Afrike i njihov najveći ‘distribucijski centar‘ prema zapadnoj i sjevernoj Europi. Izgledale su jednako bespomoćno pred problemom nekontroliranog priljeva migranata: i izrazito desna Meloni, koja je dobila izbore obećavši potpuni zaokret u migrantskoj politici, i politički bezbojna von der Leyen, koja svoj europski politički uspon ima zahvaliti potpunoj lojalnosti bivšoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, pa i lojalnosti njezinoj politici otvorenih vrata.
Tuniška ucjena EU-a
Nekako je istodobno politički i medijski osviještena i propusnost hrvatske granice za ilegalne migrante s tzv. balkanske rute, koji u organizaciji trgovaca ljudima neometano dolaze do hrvatske granice, neometano je ilegalno prelaze i uhodanim putovima i procedurama idu dalje prema zapadu i sjeveru Europe. Dobiju li takve upute, neki će odlučiti i ostati. Ali već kao tranzitna migrantska odredišta – Gorski kotar, Lika, Kordun i Banovina ili Podunavlje na istoku Hrvatske – za život domicilnog stanovništva postaju sve nesigurnija. O Lampedusi da i ne govorimo.
Istodobno tuniški predsjednik Kais Sajed (vlast osvojio pučem) ucjenjuje EU izlaskom iz takozvanoga sporazuma o strateškom partnerstvu o ilegalnim migracijama. Unija ga je ljetos sklopila s njim računavši na to da će u zamjenu za novac poraditi na discipliniranju bandi koje dovode migrante u Europu. Međutim, Sajed je odbio primiti tranšu za rujan od 127 milijuna eura držeći da je to premalo za urušene tuniške financije i otada je dodatno povećan migrantski pritisak na Europu iz te zemlje.
Očito je europska politika prema ilegalnim migracijama na prekretnici, nakon osam godina duboko pogrešne strategije. Umjesto jeftine radne snage, što je bilo u podtekstu Merkeline politike otvorenih vrata, najrazvijenije države EU-a dobile su porast svakovrsnog nasilja na ulicama, uključujući masovno seksualno nasilje i ubojstva, nove no-go migrantske zone, ispražnjene blagajne za socijalnu skrb, što sustav dovodi na rub pucanja, nove milijune neintegriranih stanovnika, nova paralelna društva uređena prema šerijatu, drastičan porast nesigurnosti na ulicama uz perspektivu angažiranja vojske radi održavanja unutarnje sigurnosti. Počevši od Švedske, koja je uz Njemačku bila najpoželjnije migrantsko odredište.
Pet nužnih poteza
Takvom politikom najrazvijenije države Europe predale su svoju sigurnost u ruke izvaneuropskih diktatora poput turskoga neosultana s islamističkom agendom Recepa Tayyipa Erdoğana ili tuniškog diktatora Sajeda, koji je na izravnoj vezi s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Operativno je pak europska sigurnost u rukama umreženih bandi koje organiziraju dopremanje migranata u Europu.
Trgovina ljudima danas je najunosniji posao, koji razara Europu, a dodatno osiromašuje i razara i ekomoniju i društvo u državama iz kojih migranti dolaze. Ako se to razaranje želi zaustaviti, zaokret mora biti potpun i brz. Prvo, staviti izvan snage Marakeški sporazum, koji izjednačava u pravima ilegalne i legalne migrante te im jamči spajanje obitelji.
Drugo, učiniti europske granice nepropusnima za sve ilegalne migrante i olakšati deportacije onih kojima je odbijen azil. Treće, sankcionirati države koje pomažu dovesti ilegalne migrante u Europu. Četvrto, izvući pouku iz ove suicidalne političke epizode i na izborima (nacionalnim i europskim) kazniti njezine glavne promotore. I peto, učiniti to prije nego što promašena migrantska politika na vlast u Europi dovede istinsku ekstremnu desnicu.