Tijekom vikenda smo porazgovarali s doktorom znanosti Ehtishamom Ahmadom, jednim od uglednih uzvanika i predavača na Konferenciji o ekonomiji javnog sektora u organizaciji Instituta za javne financije i Zaklade Friedrich. Ahmad trenutačno radi u Londonskoj školi ekonomije kao predstavnik Azijskog istraživačkog centra, a iza sebe ima dva desetljeća rada u Međunarodnom monetarnom fondu. On je, među ostalim, stručnjak za javno-privatna partnerstva (JPP) s uvidom u njihov uspjeh ili neuspjeh na globalnoj razini, zbog čega smo ga zamolili da prenese dio iskustava iz svoje bogate karijere.
Što biste ocijenili ključnim za uspješno javno-privatno partnerstvo?
- Mislim da kod svakog javno-privatnog partnerstva treba biti potpuno jasno kakvi su rizici i da je potrebno dizajnirati učinkovite ugovore. Gledajući globalno, mi smo imali neke neuspjehe, ali i uspjehe. Rekao bih da se uspješno partnerstvo može postići ako se rizici i obveze države, javnog i privatnog partnera dobro definiraju. Kontrola cijena je jedno od ključnih pitanja povezanih s uspjehom JPP-a, često postoji javna politika koja ograničava cijene, a ako je to slučaj tada privatni partner mora biti kompenziran. S druge strane, prilično se često događa da privatni partner ‘vara‘ u svojim nastojanjima, poseže za nepovoljnim ugovorima ili uspostavlja neučinkovit menadžment. Neki od ponajboljih primjera za navedeno su u Ujedinjenom Kraljevstvu, londonska podzemna željeznica je jako dobar primjer neuspjelog JPP-a. U partnerstvu je potrebna i adekvatna garancija koja će privatnog partnera spriječiti da ode, što je donekle u korelaciji s kapitalom koji on ulaže.
Vi ste u prilici proučiti rezultate dva desetljeća privatizacije u istočnoj Europi i ja ne mislim da biste u to trebali krenuti kao da se iznenada i grubo skidate od ovisnosti.
U kontekstu Hrvatske, mi smo unaprijedili zakonske okvire za JPP, ali je njihova realizacija upitna. Također imamo sve učestalije pozive za potpunu privatizaciju tvrtki u javnom vlasništvu. Možete li ponuditi osvrt ili savjet oko navedenog temeljen na iskustvima drugih zemalja?
Nisu sva javna poduzeća loša, niti su svi privatni poduhvati učinkovito vođeni. Vi morate odgovoriti na pitanja koji su razlozi da se pojedina tvrtka zadrži u javnom vlasništvu - to su pitanja o sigurnosti, kontroli cijena i slično. Možda imate poduzeća gdje su cijene bitne i od javnog interesa, što će većina privatnih partnera naći neisplativim. Sve je to ovisno o pojedinom slučaju, vi možete dati politički odgovor i reći: ‘javni sektor je loš, a privatni dobar‘, ali to nije baš od pomoći ako ste u Hrvatskoj i promišljate koje tvrtke privatizirati, kako i kada. Tu je dobro vidjeti i tko su gubitnici, privatni sektor nije zainteresiran za gubitnike, ali će rado ući u profitabilne tvrtke. Ukoliko pojedinu kompaniju želite učiniti primamljivom, morate pronaći način da počistite lošu imovinu. To nisu trivijalna pitanja, posebice u relaciji s javnim proračunima.
Mi smo nedavno imali snažan poriv prema hitroj privatizaciji, situaciju u kojoj su pojedine tvrtke preko noći izgubile strateški značaj. Mislite li da u Hrvatskoj postoji potreba za ‘privatizacijom po hitnom postupku‘?
Ne mogu vam dati konkretan odgovor o Hrvatskoj jer nisam proučio situaciju. Mislim da biste trebali pažljivo promotriti što se događalo u istočnoj Europi gdje je privatizacija bila dio traženih ili željenih reformi. Tamo biste trebali pronaći dobar korpus znanja o tome što funkcionira, a što ne. Ako pogledate slučaj Kine, dio tamošnjeg javnog sektora nije, niti će biti privatiziran jer to omogućuje kontrolu cijena od javnog interesa. Argument da je čitav javni sektor loš stoga ne treba uzeti kao apsolut, možete pogledati i Francusku, ona još uvijek ima snažan javni sektor koji puni proračun. No, ja na to ne gledam politički, već od slučaja do slučaja. U prilici ste proučiti rezultate dva desetljeća privatizacije u istočnoj Europi i ne mislim da biste u to trebali krenuti kao da se iznenada i grubo skidate od ovisnosti (engl. cold turkey).