Arko: Industrijalac koji je radio u dva režima, a stradao od trećeg

Dana 6. lipnja 1945. u Zagrebu je umro Vladimir Arko (1888.–1945.), jedan od najznačajnijih hrvatskih industrijalaca prve polovice 20. stoljeća. Uhićen nakon ulaska partizanskih vlasti u grad, život je okončao samoubojstvom, neposredno nakon privođenja.

Njegova biografija, više nego kod većine suvremenika, pokazuje koliko su granice između gospodarstva, politike i režima u prvoj polovici stoljeća bile pomične.

Od obiteljske radionice do industrijskog sustava

Arko je potekao iz zagrebačke trgovačke obitelji koja se bavila proizvodnjom i veleprodajom vina i žestokih pića. Nakon školovanja u Austriji i Italiji, ubrzo preuzima i širi obiteljski posao.

Između dva rata izgradio je veliki industrijski sustav. Od 1915. samostalno vodi u to doba najmoderniju tvornicu i rafineriju alkohola, pjenice, kemijskih proizvoda, vinske destilacije, likera, etera, kvasca i proizvodnje bačava. Njegovi pogoni kasnije će postati jezgrom sustava današnjeg Badela 1862. Osnovao je i tvornicu emajliranog posuđa Gorica, koja je poslovala do likvidacije 2001. 

Multidisciplinarni poduzetnik

Arko pripada prvoj generaciji hrvatskih poduzetnika koja je prešla iz trgovine u integrirane industrijske sustave, čime postaje jedan od prvih modernih, multidisciplinarnih biznismena u domaćem kontekstu.

Arko nije bio samo industrijalac, nego i organizator sustava. Jedan je od osnivača Zagrebačke burze (1918.), bio je predsjednik Trgovačko-obrtničke komore (1923.–1928.), predsjednik Zemaljskog saveza industrijalaca i prvi predsjednik Industrijske komore u Zagrebu (1939.). Sudjelovao je i u pokušajima koordinacije gospodarstva na razini države, uključujući organizaciju prvog kongresa privrednika Kraljevine SHS/Jugoslavije.

Projugoslavenska orijentacija

Zalagao se za snažnu, svrsishodnu industriju opremljenu najmodernijim strojevima te veliku proizvodnju i dobre osobne dohotke radnika. Njegove tvornice bile su izvozno orijentirane, a brzo je shvatio i prednosti većeg jugoslavenskog tržišta. 

S time je bila kompatibilna njegova politička aktivnost u međuratnom razdoblju koju započinje u Demokratskoj stranci Svetozara Pribičevića, a nakon 1929. prelazi u Jugoslavensku nacionalnu stranku (JNS), blisku dvorskom režimu. 

U tom razdoblju otvoreno zastupa koncepciju integriranog jugoslavenskog tržišta. Lobirao je kod hrvatskih industrijalaca da daju garancije beogradskoj Vladi za višemilijunski inozemni zajam Jugoslaviji, ali ih nije uspio uvjeriti. 

Pragmatičnost u NDH

Svoju pragmatičnost iskazao je i tijekom Drugog svjetskog rata - nastavlja voditi industriju u uvjetima NDH. To uključuje opskrbu tržišta i državnih struktura, kao i proizvodnju za njemačku, talijansku i hrvatsku vojsku. U to je doba bio i predsjednik središnjice za žestu, jedne od ključnih organizacija u regulaciji proizvodnje alkohola.

Međutim, Gospodarsko redarstvo pokreće postupak protiv njega zbog navodnih nepravilnosti, 1944. je i uhićen, ali ubrzo je pušten nakon intervencija. 

Kad su partizani ušli u Zagreb Arko je bio među prvima uhićenim industrijalcima. Osumnjičen je za suradnju s okupatorom. 

U trenutku uhićenja, prema dostupnim svjedočanstvima, u tvornici je popio cijanid, čime je okončao život prije nego što je protiv njega podignuta optužnica i proveden sudski postupak. 

Prema kasnijim objašnjenjima članova obitelji, to je učinio zato što nije htio ponovno u zatvor.

Partizansko stradanje i nasljeđe

Paradoksi koji su pratili jugoslavensko orijentiranog Arka preko NDH  do tragedije pod partizanskom vlašću nastavljeni su i nakon tog 6. lipnja 1945. Arkov biznis sa žestokim pićima uklopljen je s još nekoliko pogona u novoosnovanu tvrtku. Tvornice Pokorny, Patria, A. A. Baker & Co i Arkova Plemenika spojene su u Tvornicu likera i vinarstvo s pogonima u Vlaškoj ulici 116, na mjestu nekadašnjeg poduzeća Arko. Već 1950. dolazi do nove integracije sa sesvetskom tvrtkom Marijan Badel (nekadašnja Braća Badel). 

Marijan Badel bio je sin jednog od osnivača, istaknuti partizan, koji je poginuo 1944. i proglašen narodnim herojem. Tako je nasljeđe Vladimira Arka, industrijalca koji je pred partizanima pobjegao u smrt, ugrađeno u sustav koji danas djeluje pod imenom Badel 1862. 

'U spomen na privrednika i hrvatskog rodoljuba' Skupština grada Zagreba 1993. nazvala je Ulicom Vladimira Arka dotadašnju Ulicu Posavskog partizanskog odreda - partizanske postrojbe koja je među prvima 8. svibnja 1945. ušla u Zagreb. 

Ime Vladimira Arka zadržalo se u među zagrebačkim toponimima 32 godine. U jesen 2025. njegova je ulica na Žitnjaku preimenovana u Ulicu Srećka Lipohara.