Tihi zaokret: Neposredni izbori donijeli kvalitetniju lokalnu politiku

Dana 31. svibnja 2009., nakon drugog kruga lokalnih izbora, Hrvatska je prvi put dobila 576 neposredno izabranih župana, gradonačelnike i općinskih načelnika. Naizgled tehnička promjena izbornog zakona pokazala se, s vremenskim odmakom, kao jedan od najvećih tihih preokreta u hrvatskoj politici.

Do tada su lokalni čelnici u pravilu dolazili na vlast posredno – zahvaljujući pobjedi stranačkih lista i dogovorima unutar vijeća i skupština. Od tog trenutka nadalje, svaki kandidat za čelnu poziciju u lokalnim jedinicama stao je sam pred birače, bez zaštitne mreže stranačkog rezultata.

Kraj aparata, početak odgovornosti

U sustavu prije 2009. lokalnom politikom često su vladali ljudi koji su dobro poznavali stranačku hijerarhiju, ali ne nužno i upravljanje gradovima i općinama. Dodvoravanje središnjici, disciplinirano provođenje naloga i lojalnost vodstvu bili su važniji od osobnih kompetencija.

Neposredni izbori promijenili su to pravilo. Stranačka iskaznica više nije jamčila pobjedu, a kandidat koji bi pobijedio morao je svoj legitimitet braniti svake četiri godine – ne pred predsjednikom stranke, nego pred biračima.

Nova politička kasta

Tako se postupno počeo stvarati novi sloj političara, osobito među gradonačelnicima velikih gradova i županima. Njihova moć proizlazila je iz izravnog mandata, upravljanja velikim proračunima i pregovaračke pozicije prema državi.

S vremenom su ti političari postajali operativno sposobniji, samostalniji i međusobno umreženiji, ponekad bez obzira na stranačku boju. Nije bilo rijetko da lokalni čelnici iz stranaka na vlasti otvoreno kritiziraju porezna ili fiskalna rješenja vlastite Vlade ako su smatrali da štete njihovim gradovima i općinama.

Zagreb kao ogledni primjer

Najbolji primjer dugoročnih posljedica neposrednih izbora je Zagreb. Od 2009. do danas, HDZ ni u jednom izbornom ciklusu nije uspio ući u drugi krug izbora za gradonačelnika:

2009. – Jasen Mesić osvojio je 13,17 posto glasova i zauzeo treće mjesto.

2013. – Margareta Mađerić (5,41%; 4. mjesto)

2017. – Drago Prgomet (5,6%; 5. mjesto)

2021. – Davor Filipović (9,83%, 4. mjesto)

2025. – Mislav Herman (12,97%; 3. mjesto).

Ni jedan od ovih kandidata nije imao značajniji politički background niti kasniju političku karijeru - osim stranačke zahvalnosti kroz kratkotrajne ministarske i druge sinekure.

Ovo nije slučajno. Ivo Sanader 2009., Tomislav Karamarko kasnije, a potom i Andrej Plenković, nikada nisu snažno gurali ozbiljnog kandidata za Zagreb. Razlog je jednostavan: zagrebački gradonačelnik s izravnim mandatom i ogromnim proračunom neminovno postaje najjači unutarnji protukandidat predsjedniku stranke.

Taj paradoks – da najveća stranka sustavno izbjegava osvajanje najvećeg grada – moguć je samo u sustavu neposrednih izbora.

Lokalni čelnici protiv Sabora

S vremenom se pokazalo još nešto: mnogi neposredno izabrani gradonačelnici i župani politički su autonomniji i operativno sposobniji od velikog dijela saborskih zastupnika, čiji mandat i dalje uvelike ovisi o stranačkom rejtingu i poretku na listama. Preferencijalni glasovi tek su blaga korekcija tog sustava.

Nije slučajno da se najkonkretnije političke karijere posljednjih godina grade odozdo prema gore, a ne obratno.

Nisu nestali problemi

Naravno, neposredni izbori nisu čarobni štapić. Otvorili su prostor i za stvaranje dugotrajnih lokalnih mreža moći i 'lokalnih šerifa' (poput Bandića u Zagrebu) ili pobjedu kandidata bez političkog iskustva, ali s jakom medijskom prepoznatljivošću (poput Keruma u Splitu). No upravo te iznimke potvrđuju pravilo: građani su dobili mogućnost izbora – pa i mogućnost pogreške, ali i smjene.

Tiha reforma

Na lokalnim izborima 2009. (prvi krug 17. svibnja i drugi krug 31. svibnja) nije se dogodila revolucija. Nije bilo velikih govora ni povijesnih slogana. Ali promijenjeno je jedno ključno pravilo hrvatske politike: vlast se više ne dobiva samo lojalnošću vrhu, nego povjerenjem birača.

U zemlji koja od pretpristupnih pregovora do danas pokušava izigrati sve reforme koje nalaže EU bila je to tiha – ali duboka – reforma.