Klopka za domaću industriju: Ovisnost o plinu skupo će nas stajati

Prema najnovijem izvješću European Clean Tech Atlas, koje objavljuje briselski ekonomski think-tank Bruegel, stopa elektrifikacije hrvatskog gospodarstva u 2024. godini iznosila je 20 posto. To Hrvatsku svrstava ispod prosjeka Europske unije (23 posto) te znatno iza industrijski naprednih europskih lidera poput Švedske (33 posto) ili Norveške (51 posto).

Ovaj šturi podatak nije samo isprazna statistika, već strukturni izazov hrvatske industrije: četiri petine ukupne energije u gospodarstvu i dalje se dobiva izravnim spaljivanjem naftnih derivata, prirodnog plina i biomase.

Hidroelektrane naslijeđe

Hrvatska se tradicionalno može pohvaliti visokim udjelom čistih izvora u proizvodnji električne energije, ponajprije zahvaljuje hidroelektranama koje osiguravaju oko 29 posto opskrbe, ali i ubrzanom rastu vjetroelektrana s 15 posto te solara sa sedam posto. 

Međutim, analitičari Bruegela u svojoj analizi jasno ističu da je ta jaka hidroenergetska baza zapravo ostavština prošlosti. Glavnina hrvatskih hidroelektrana, podsjećaju, izgrađena je još u razdoblju od 1950-ih do 1980-ih godina, pa se visoki udio čiste struje više duguje naslijeđenoj infrastrukturi nego novijim strukturnim iskoracima.

Ono na što posebno upozoravaju jest drugi opasan paradoks. Naime, dok hrvatski elektroenergetski sustav postaje sve zeleniji, industrijski ga pogoni ne prate u dovoljnoj mjeri. 

Elektrifikacija industrije kaska

Takva tranzicija, podsjećaju analitičari think tanka, podrazumijeva zamjenu tradicionalnih plinskih plamenika, kotlova na lož-ulje ili peći na fosilna goriva suvremenim tehnologijama, poput električnih lučnih peći, indukcijskih sustava, visokotemperaturnih dizalica topline i industrijskih električnih kotlova.

A ta se tranzicija odvija se sporo, čime proizvodni sektor ostaje izravno ovisan o uvoznim energentima i geopolitičkim potresima na tržištu plina.

Ulaganja trošak

Prva i nakompleksnija prepreka brže elektrifikacije jesu golema kapitalna ulaganja, odnosno CAPEX. Zamjena kompletne toplinske infrastrukture u pogonima zahtijeva višemilijunske investicije, pa u uvjetima oprezne ulagačke klime i visokih troškova kapitala uprave kompanija nerado mijenjaju funkcionalna plinska postrojenja prije isteka njihova prirodnog životnog vijeka.

Drugi je razlog operativni trošak. Da bi prelazak na struju bio ekonomski opravdan, cijena megavat-sata električne energije za industrijske kupce mora biti konkurentna cijeni prirodnog plina, a izraženiji cjenovni raskorak u korist plina izravno demotivira upravljačke strukture na rizik konverzije.

Osim financijskih razloga, u pojedinim industrijskim granama poput proizvodnje cementa, stakla ili opeke tehnički je i iznimno zahtjevno postići ekstremno visoke radne temperature iznad tisuću stupnjeva Celzijusa isključivo izravnom elektrifikacijom, što zahtijeva skupa tranzicijska rješenja poput zelenog vodika, a te investicije su na dalekom štapu.

Nezavidan položaj na tržištu

Stagnacija u elektrifikaciji domaću industriju stavlja u sve nezavidniji položaj na europskom tržištu. Primjenom strožih pravila unutar Europskog sustava trgovanja emisijama (EU ETS, European Union Emissions Trading System)  te postupnim uvođenjem Mehanizma za prilagodbu ugljika na granicama (CBAM, Carbon Border Adjustment Mechanism), penalizacija emisija iz izravnog izgaranja fosilnih goriva postat će ključni troškovni teret. 

Pogoni, poruka je koja se može isčitati iz Clean Tech Atlasa, koji oklijevaju s elektrifikacijom svojih primarnih procesa izravno srljaju u troškovnu zamku. Naime, konstantan rast cijena emisijskih dozvola pregazit će njihovu profitabilnost na duge staze, a elektrificirani konkurenti iz zapadne i sjeverne Europe jednostavno će ih istisnuti s tržišta.

Ipak, u cjelokupnoj slici postoji i svijetla točka za domaći industrijski sektor. Prema podacima iz dokumenta, Hrvatska ostvaruje godišnju proizvodnju elektroenergetske mrežne opreme i transformatora u vrijednosti od 600 milijuna eura.

- To pokazuje da domaća elektroindustrija posjeduje znanje i kapacitete za proizvodnju opreme potrebne za elektroenergetsku mrežu, no glavni izazov ostaje primijeniti te tehnologije u vlastitim industrijskim pogonima – zaključuje se u Atlasu.