Hrvatsko javno zdravstvo između Štamparovih principa i prakse

Andrija Štampar umro je 26. lipnja 1958. Bio je liječnik koji je iz male slavonske sredine dospio do samog vrha svjetske zdravstvene politike, i čovjek čije ideje i danas, barem formalno, određuju kako razmišljamo o zdravstvu.

Rođen 1888. u Brodskom Drenovcu, medicinu je studirao u Beču, a karijeru započeo kao liječnik na terenu – ondje gdje je zdravlje bilo prije svega pitanje siromaštva, higijene i obrazovanja. 

Izgradio moderno zdravstvo

Upravo će ga to iskustvo odvesti prema onome što će kasnije postati njegov zaštitni znak: uvjerenje da je prevencija važnija od liječenja, da je zdravlje javno, a ne privatno pitanje i da liječnik mora biti i učitelj.

U prvim godinama Kraljevine SHS/Jugoslavije Štampar gradi modernu zdravstvenu službu praktički iz temelja. Kao načelnik higijenskog odjela organizira mrežu od više stotina javnozdravstvenih ustanova i postavlja principe koji će kasnije biti prepoznati i globalno. 

Kralj Aleksandar ga smijenio, Pavelić uhitio

No, njegov reformizam imao je granice – barem političke. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. uklonjen je iz sustava.

Slijedi ono što bi se danas nazvalo internacionalnom karijerom: rad u Ligi naroda, misije u Europi, SAD-u i Kini, gdje sudjeluje u reorganizaciji zdravstvenih sustava. Štampar postaje globalni autoritet upravo zato što kod kuće više nije imao prostora za djelovanje.

A onda dolazi rat – i još jedan paradoks. U travnju 1941. uhićen je odmah nakon uspostave NDH i vrlo brzo interniran u Graz, gdje provodi većinu Drugog svjetskog rata. Nije bio po volji ni kraljevskoj diktaturi, ni ustaškom poretku. Bio je, ukratko, loš i za Aleksandra i za Pavelića.

To je možda i najtočnija politička biografija jednog javnozdravstvenog reformatora.

Predsjedao osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije

Iz rata izlazi bez kompromisa – i upravo zato nakon 1945. slijedi svojevrsna profesionalna rehabilitacija. Vraća se u Zagreb, postaje profesor, rektor Sveučilišta i jedan od ključnih ljudi u osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije, čijom je prvom skupštinom 1948. i predsjedao. Ideje koje su ga u domovini dovele u nemilost, na globalnoj razini postaju temelj.

Štamparova načela – edukacija ispred zakona, prevencija ispred liječenja, jednakost ispred tržišta i djelovanje u zajednici – danas su ugrađena u same temelje europskih zdravstvenih sustava. U tom smislu, njegov je utjecaj teško precijeniti.

Što je ostalo od Štamparova nasljeđa

Gotovo sve Štamparove ideje formalno i danas žive u Hrvatskoj. Sustav je i dalje univerzalan, solidaran i dominantno javan. Institucije nose njegovo ime – poput Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Andrija Štampar“. Sadržajno, međutim, slika je bitno manje impresivna.

Prevencija je i dalje deklarativni prioritet, ali u praksi ostaje sekundarna u odnosu na liječenje. Sustav pati od kroničnog nedostatka kadra i novca, i liječnik – barem u prenesenom smislu – sve rjeđe dolazi k pacijentu; češće je obrnuto.

Razlika između javnog i privatnog segmenta sve se više produbljuje. Istodobno, velik broj liječnika iz javnog sustava radi i u privatnom sektoru, često koristeći istu infrastrukturu. Ključna razlika ostaje u plaćanju i rokovima za naručivanje.

Drugim riječima, ostala je institucija. Pitanje je koliko je ostao sustav.

Jer Štampar nije gradio samo organizaciju zdravstva, nego i društveni odnos prema zdravlju. Ako je zdravlje javno dobro, onda njegova načela vrijede i danas. Ako postaje roba, onda ostaje tek ime na zgradi.

I možda je upravo u tome ironija: Štampar je globalno preživio kao ideja – a lokalno sve više kao simbol.