Vjesnik: Kako je politika dizala i rušila simbol hrvatskog novinarstva

Točno 86 godina nakon osnivanja završava se doslovno rušenje kuće Vjesnik.

Prvi broj Političkog vjesnika kojeg je u ilegali pokrenuo Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske izašao je 24. lipnja 1940. Tijekom rata list nekoliko puta mijenja naziv i izlazi na partizanskom teritoriju, a od svibnja 1945. ponovno izlazi u Zagrebu kao dnevnik.

Od ilegale do najmoćnijeg izdavača

Ujedinjenjem s još nekoliko listova 1951. stvara se Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće Vjesnik, koje nakon nekog vremena postaje najveći novinski izdavač ne samo u državi, nego i u široj regiji. Uz dnevni list pokreću se i Vjesnik u srijedu (VUS), Start, Plavi vjesnik… 

Matični list uoči Hrvatskog proljeća dostiže nakladu veću od 100.000 primjeraka. Čak i nakon političkih sječa – iako s velikim političkim ustupcima prema vladajućim garniturama – godinama je ostao temeljem ozbiljnog novinarstva. Međutim, sve je to imalo svoju cijenu. 

Dugo skrivana nerentabilnost

Sam dnevni list više nije bio rentabilan. Ta činjenica dugo je potiskivana kroz tzv. zajednički proizvod, a ogoljena je nakon što je drugi dnevnik, Večernji list, izašao iz kuće Vjesnik. Uskoro je izašao i tada također profitabilni tjednik Arena. Dolazi i do promjene vlasti, i uređivačka politika je od početka 90-ih dijametralno promijenjena. 

Naklada je nastavila padati, pa su i političke stranke bile sve manje zainteresirane za opstanak Vjesnika. Posljednji tiskani broj izašao je 20. travnja 2012., do 26. travnja izlazio je samo u elektronskom obliku, a 12. lipnja 2012. prestaje i ažuriranje portala. 

Propast kompleksa zbog državne nebrige

Neboder koji je postao zaštitni znak ne samo Vjesnika nego i hrvatskog novinarstva izgrađen je i useljen početkom 1970-ih. Kasnije je dograđen tzv. aneks, kao press centar Univerzijade. Tu su se kasnije uselile redakcije dnevnih izdanja - Vjesnika, Večernjeg lista i Sportskih novosti, a u staroj dvorišnoj zgradi počeo je izlaziti Jutarnji list.

Gradnja

U međuvremenu je Vjesnik ugašen, Jutarnji list i Sportske novosti preselili su na Martinovku, a Večernji list u Buzin. Stala je i Tiskara. Cijeli kompleks ispražnjen je od novinarstva, osim radijske postaje FM radio koja je zakupila posljednji kat nebodera. Država je u pusti neboder spremila dio arhivske građe, i prepustila ga propadanju. 

Katastrofalni požar u kojem je izgorio cijeli neboder bio je logična posljedica nebrige većinskog vlasnika kompleksa. Vatru je zapalila tinejdžerska ekipa, ali 'podvig' su im olakšale okolnosti – zapuštenost i nedostatak ozbiljnog nadzora parcele od 32.000 četvornih metara sa oko 45 tisuća četvornih metara poslovnog prostora. 

Vjesnik 24.3.2026.

Tu nije bio kraj Vjesnikovim čudima. I rušenje nebodera organizirano je s mnogo nejasnoća. Najprije je odabran izvođač (i cijena), a tek potom s njim dogovorena tehnologija rušenja – tzv. 'grickanje' umjesto rušenja kontroliranom eksplozijom. 

Vjesnik 4.6.2026.

Posmrtna katarza

Početak radova odgađan je jer je tek naknadno ustanovljeno postojanje azbesta kojeg je trebalo adekvatno zbrinuti. Zbog opasnosti od rušenja dijelova sa spaljenog nebodera i dugotrajnog 'grickanja' promet je u tom dijelu Zagreba mjesecima (bio) u dodatnom kolapsu. Vrhunac se dogodio kad se glavna 'grickalica' – bager s 'rukom' od 50-ak metara – pokvario pa je i rušenje opet zaustavljeno. 

Ruševina

Tako Vjesnik, nakon novinarske smrti 2012. proživljava posmrtnu katarzu kroz nebrigu, požar i sumnjiv postupak rušenja. Pa, iako se završni čin odvija s davno ispražnjenom ljušturom, tisuće novinara koje su radile u tom kompleksu – među njima i autor ovog teksta - sa sjetom gledaju posljednje dane nekadašnjeg simbola hrvatskog novinarstva.