HUP: Lokalna davanja pojedu i do 30 posto ulaganja u solarne elektrane

Hrvatska će u idućih nekoliko godina morati znatno ubrzati ulaganja u obnovljive izvore energije želi li ostvariti energetske i klimatske ciljeve do kraja desetljeća. Interes investitora pritom očito nije glavni problem: operator prijenosnog sustava već je evidentirao zahtjeve za priključenje sunčanih i vjetroelektrana ukupne snage oko 9,25 gigavata. Veće prepreke ostaju administrativni postupci, raspoloživi mrežni kapaciteti te lokalna davanja koja u pojedinim projektima mogu dosegnuti čak 20 do 30 posto vrijednosti investicije.

 

Na te probleme upozorava Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) u najnovijem izdanju Fokusa tjedna, u kojem glavni ekonomist HUP-a Hrvoje Stojić i Petra Sentić analiziraju uvjete potrebne za ubrzanje energetske tranzicije.

 

Hrvatska je za 2030. postavila cilj prema kojem bi udio energije iz obnovljivih izvora u bruto konačnoj potrošnji energije trebao dosegnuti 42,5 posto, nakon 28,5 posto u 2025. godini. To podrazumijeva velik investicijski ciklus, zbog čega u HUP-u upozoravaju da regulatorni okvir mora pratiti ambicioznost postavljenih energetskih ciljeva.

 

Potrebe za ulaganjima nisu velike samo u Hrvatskoj. Europska komisija procjenjuje da će energetskom sektoru Europske unije od 2026. do 2030. biti potrebno oko 660 milijardi eura ulaganja godišnje. Za usporedbu, u razdoblju od 2011. do 2021. godišnja ulaganja iznosila su oko 240 milijardi eura. Među glavnim preprekama novim ulaganjima Komisija navodi upravo predugo izdavanje dozvola i priključenje novih projekata na elektroenergetsku mrežu.

Velik investicijski jaz postoji i u Hrvatskoj. Revidirani hrvatski energetski i klimatski plan procjenjuje da je za provedbu predviđenih mjera do 2030. godine, ne računajući novu gotovo nultu energetsku gradnju, potrebno ukupno 33,8 milijardi eura.

 

Problem je u tome što je za sada iz postojećih nacionalnih i europskih programa utvrđen izvor financiranja za tek oko 32 posto potrebnog iznosa.

 

Samo ulaganja u proizvodnju električne energije u razdoblju od 2024. do 2030. procijenjena su na 5,03 milijarde eura, a najveći dio tih investicija trebao bi završiti upravo u obnovljivim izvorima energije.

 

HUP pritom energetsku tranziciju ne promatra samo kroz potrebu povećanja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Konkurentnost tranzicije, ističu ekonomisti Udruge, ne ovisi samo o kapitalu, tehnologiji i prirodnim resursima nego i o sposobnosti gospodarstva da se prilagodi rastućim klimatskim i energetskim rizicima.

 

Jedan od njih je sve izraženiji toplinski stres. Udio izgubljenih radnih sati zbog toplinskog stresa mogao bi na globalnoj razini porasti s 1,4 posto, koliko je iznosio 1995., na između 2,2 i 2,5 posto do 2030. godine.

 

Nalazi za 35 zemalja pokazuju da svaki dodatni stupanj temperature iznad 30 Celzijevih stupnjeva smanjuje produktivnost rada za oko tri posto, odnosno za 1,30 dolara prema paritetu kupovne moći po satu.

Među gospodarstvima Europske unije najveći pad produktivnosti zbog toplinskog stresa procjenjuje se za Francusku, Italiju i Sloveniju, no ni Hrvatska, upozoravaju u HUP-u, ne zaostaje mnogo.

 

Kratkoročni trošak pritom uglavnom snose poduzeća jer plaće ne padaju usporedno s padom produktivnosti, što dovodi do smanjivanja profitnih marži.

 

Problem dodatno pojačavaju toplije noći, koje smanjuju kvalitetu sna, a time i radni učinak. HUP navodi da je tijekom 2024. zabilježeno rekordnih 8,7 posto više izgubljenog sna, dok 30 ili više dana s temperaturama iznad 30 stupnjeva može gospodarstvu stvoriti trošak od čak jedan posto BDP-a.

Klimatski ekstremi istodobno utječu i na samu energetiku. HUP se poziva na Oxford Economics, prema kojem su toplinski valovi i suša smanjili proizvodnju hidroelektrana i nuklearnih elektrana u Europskoj uniji. Nastali manjak sve se više nadomještao proizvodnjom iz prirodnog plina, čija je veleprodajna cijena u kolovozu bila oko 90 posto viša nego godinu ranije, stvarajući dodatni pritisak na cijene električne energije.

Uz visoke investicijske potrebe, HUP kao poseban problem izdvaja način na koji su uređena lokalna davanja za projekte obnovljivih izvora energije.

 

Stav Udruge je da lokalne zajednice moraju imati jasnu korist od energetskih projekata koji se realiziraju na njihovu području, ali istodobno investitorima moraju biti osigurani predvidivi uvjeti ulaganja.

 

Uredba o energetskom odobrenju već propisuje naknadu za korištenje prostora u iznosu od 0,001327 eura po kilovatsatu isporučene električne energije, kao i početnu godišnju naknadu od 1,50 eura po kilovatu priključne snage.

 

Uz te posebne energetske naknade, OIE projekti mogu biti opterećeni i komunalnim doprinosom te komunalnom naknadom.

 

Takav model, prema HUP-u, posebno narušava ekonomiku sunčanih elektrana. Razlog je u tome što velika površina koju zauzima solarna elektrana ne znači istodobno razmjerno velike prihode projekta niti intenzivno korištenje lokalne komunalne infrastrukture.

 

Posljedica je da komunalna davanja za pojedine sunčane elektrane mogu dosegnuti 20 do 30 posto ukupne vrijednosti investicije.

Kao posebno izražen primjer HUP navodi projekt sunčane elektrane SE Gradić, za koji je obračunat komunalni doprinos od čak 3,8 milijuna eura.

 

Taj je iznos višestruko veći od procijenjenoga godišnjeg prihoda elektrane, koji bi trebao iznositi oko 900 tisuća eura.

 

U HUP-u takav tretman uspoređuju s drugim djelatnostima. Zakon o komunalnom gospodarstvu, primjerice, godišnju komunalnu naknadu za hotele, turistička naselja, kampove i golf-igrališta ograničava na 1,5 posto prihoda objekta ostvarenog u prethodnoj godini.

 

HUP zato predlaže da se OIE postrojenja koja već plaćaju posebnu naknadu za korištenje prostora oslobode plaćanja komunalnog doprinosa i komunalne naknade.

 

Time bi se, smatraju u Udruzi, uklonilo preklapanje više različitih davanja te smanjile velike razlike u troškovima usporedivih energetskih projekata među pojedinim jedinicama lokalne samouprave.

U HUP-u pritom naglašavaju da takva promjena ne bi trebala značiti smanjenje koristi koju lokalna zajednica ima od izgradnje energetskog projekta. Umjesto toga, korist bi se mogla jasnije povezati sa samim projektom i stanovništvom koje živi u njegovoj neposrednoj blizini.

 

Prema podacima Europske komisije koje prenosi HUP, čak 88 posto građana Europske unije podržava povećanje proizvodnje iz obnovljivih izvora energije, ali lokalno protivljenje unatoč tome može znatno usporiti ili potpuno zaustaviti pojedine projekte.

 

Komisija zato među mogućim modelima dijeljenja koristi navodi fondove za lokalnu zajednicu, niže račune za energiju te mogućnosti lokalnog stanovništva da ulaže u energetske projekte.

 

Europska komisija predlaže i obveznu podjelu dijela koristi projekata snage veće od 10 MW s građanima i zajednicama u njihovoj blizini, dok je nadležni odbor Europskog parlamenta u srpnju ove godine predložio da se taj prag dodatno spusti, na 7 MW.

Da interes privatnog sektora za ulaganja postoji, pokazuju podaci Hrvatskog operatora prijenosnog sustava.

 

HOPS je do kraja studenoga 2025. evidentirao zahtjeve za izradu elaborata priključenja sunčanih i vjetroelektrana ukupne snage od oko 9,25 GW.

 

Istodobno, 16 elektrana na obnovljive izvore ukupne snage 862,5 MW već ima ugovore o priključenju, a njihov je planirani završetak između 2026. i 2028. godine.

 

Jedna od dugogodišnjih prepreka uklonjena je u svibnju ove godine, kada je Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) riješila višegodišnju neizvjesnost povezanu s naknadom za priključenje. Nova pravila primjenjuju se i na postupke koji su već u tijeku.

 

Time je, ocjenjuje HUP, uklonjena važna prepreka, ali realizacija projekata i dalje ovisi o raspoloživim mrežnim kapacitetima, dozvolama i drugim administrativnim postupcima.

Velik dio prepreka pojavljuje se prije početka same gradnje, posebno u postupcima procjene utjecaja zahvata na okoliš (PUO), ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš (OPUO) te izdavanja okolišnih dozvola.

 

Europska Direktiva RED III ograničava ukupno trajanje postupaka izdavanja dozvola. Za kopnene projekte koji se nalaze u područjima ubrzanog razvoja obnovljivih izvora postupak u pravilu ne bi smio trajati dulje od 12 mjeseci, dok je za projekte izvan tih područja predviđen rok od dvije godine, uz propisane mogućnosti produljenja.

 

RED III pritom planiranje, gradnju i rad postrojenja na obnovljive izvore, njihovo priključenje na mrežu, povezanu mrežnu infrastrukturu i skladištenje energije, pri vaganju pravnih interesa, tretira kao projekte od prevladavajućeg javnog interesa.

 

Ako je energetska tranzicija javni interes, zaključuju u HUP-u, administracija mora biti sposobna donositi odluke kvalitetno, ali i pravodobno.

Analiza nacrta Zakona o zaštiti okoliša koju je proveo HUP pokazuje, međutim, da nije propisan rok u kojem nadležno tijelo mora obaviti početnu provjeru potpunosti zahtjeva u PUO i OPUO postupcima.

 

To znači da predmet može stajati u administraciji još prije nego što formalni rokovi za njegovo rješavanje uopće počnu teći.

 

HUP zato predlaže da se propiše rok od 30 dana za provjeru potpunosti zahtjeva, uz uvođenje presumpcije prema kojoj bi se zahtjev smatrao potpunim ako se nadležno tijelo u tih 30 dana ne očituje.

 

Udruga predlaže i da ukupno trajanje postupka procjene utjecaja na okoliš bude ograničeno na najviše 10 mjeseci, a postupak ocjene o potrebi procjene utjecaja na okoliš na najviše dva mjeseca.

 

Uz krajnje rokove trebalo bi propisati i jasne međurokove za rad povjerenstava i drugih javnopravnih tijela uključenih u postupak.

 

Za okolišne dozvole HUP traži isti rok od 30 dana za provjeru potpunosti zahtjeva, kao i konkretno definirane rokove za izmjene postojećih dozvola i donošenje povezanih odluka.

Samo propisivanje zakonskih rokova, međutim, prema HUP-u nije dovoljno ako se njihovo poštivanje ne prati.

 

Zato predlažu da nadležno ministarstvo javno objavljuje podatke o stvarnom trajanju ključnih faza postupaka, broju predmeta koji su izašli iz zakonskih rokova te razlozima zbog kojih je došlo do kašnjenja.

 

Na isti problem upozorila je i Europska komisija u Izvješću za Hrvatsku iz lipnja 2026. godine. Komisija je navela da dugotrajni postupci izdavanja dozvola i priključenja te ograničenja elektroenergetske mreže koče iskorištavanje hrvatskog potencijala za proizvodnju energije iz vjetra i sunca.

 

Učinkovitost administracije zato nije samo proceduralno pitanje nego, naglašava HUP, važan dio investicijske konkurentnosti zemlje.

 

Konačni cilj reformi trebao bi biti stvaranje predvidivog investicijskog okruženja u kojem investitor unaprijed zna koja će davanja morati platiti i koliko će administrativni postupci trajati, dok lokalna zajednica istodobno mora imati jasnu i vidljivu korist od energetskog projekta na svom području.

 

HUP zato predlaže paket konkretnih promjena: oslobađanje OIE elektrana od komunalnog doprinosa i komunalne naknade kada već plaćaju naknadu za korištenje prostora; ujednačavanje lokalnih davanja kako se troškovi projekta ne bi bitno mijenjali nakon donošenja investicijske odluke; te usmjeravanje dijela prihoda lokalnih zajednica od OIE projekata stanovništvu i projektima u neposrednoj blizini elektrana.

 

Uz to traži uvođenje roka od 30 dana za ocjenu potpunosti zahtjeva u okolišnim postupcima, uz presumpciju potpunosti ako se nadležno tijelo ne očituje, ograničavanje PUO postupka na deset mjeseci, a OPUO postupka na dva mjeseca od predaje zahtjeva.

 

Predlaže se i propisivanje međurokova i odgovornosti javnopravnih tijela, omogućavanje paralelnog provođenja pojedinih faza postupaka te javno praćenje njihova stvarnog trajanja i razloga kašnjenja.

 

Poruka HUP-ove analize tako je da Hrvatskoj ne nedostaju ni ciljevi ni interes investitora za obnovljive izvore. Ključni problem postaje hoće li regulatorni, fiskalni i administrativni sustav omogućiti da se taj interes do 2030. doista pretvori u izgrađene elektrane i novu proizvodnju energije.