Iskustvo na Tinderu: Netko svajpa radi demografije, a netko radi novih radnika

Ljubavne priče nekada su počinjale sasvim slučajno. To je i danas glavna paradigma romantičnih komedija i ljubavnih romana koji nude nadu u sretan završetak i teoriju o 'onoj pravoj' osobi. Svi znamo te klišeje: pogled preko zadimljenoga kluba, sudar na koncertu, upoznavanje u zajedničkom društvu ili na radnome mjestu… Prilazilo se nespretno, katkad hrabro, često uz malo neugode, ali uglavnom uživo.

Danas se ljubav sve češće događa na ekranu. Svajpaš udesno ako ti se netko sviđa, lijevo ako ne. Umjesto prvog susreta i spontanog razgovora najprije se procjenjuju fotografije. Više se ne traže kafići ili klubovi u koje izlaze vršnjaci; algoritam je taj koji odlučuje tko će se komu prikazati. Romantika se iz stvarnog života preselila na ekrane, a aplikacije za dejtanje ​postale su nova mjesta za upoznavanje generacija koje su odrasle s jednim okom na pametnom telefonu.

Te platforme, doduše, nisu novost; postoje već više od desetljeća i dugo ih je pratio nekakav društveni sram, no u vremenu kad mladi radije biraju teretane nego klubove te žive zdravije i dalje od alkohola prilika za upoznavanje uživo sve je manje. Ne treba zanemariti ni strah od odbijanja (na Tinderu je lakše jer barem ne vidiš tko te točno preskočio i što misli o tebi). Kako bilo, aplikacije za upoznavanje kao legitiman način traženja partnera prepoznale su čak i vlade, u čemu je najdalje otišao Japan. Suočena s drastičnim padom nataliteta i ubrzanim starenjem stanovništva, država je nakon milijarda uloženih u vrtiće i rodiljne naknade povukla radikalan potez: počela je financirati upoznavanje 'preko žice'.