Mineralni ratovi: Nekoliko država drži ključeve svjetske industrije

Analiza najnovijih podataka Američkog geološkog instituta (USGS) i Svjetske nuklearne udruge pokazuje da je vlasništvo nad najvažnijim svjetskim mineralnim rezervama koncentrirano u rukama malog broja država, što stvara ozbiljne rizike za globalne opskrbne lance i otvara prostor za geopolitičko iskorištavanje.

Prema podacima, Australija se izdvaja kao zemlja s najraznovrsnijom rudnom bazom na svijetu. Ona je vodeća u rezervama čak pet ključnih sirovina, uključujući zlato sa udjelom od 20 posto svjetskih rezervi, uran s 28 posto, željeznu rudu s 31 posto, cink s 27 posto i mangan s 32 posto. Posebno je važna njezina pozicija kada se govori o uranu, s obzirom na rastući interes za nuklearnu energiju kao dio energetske tranzicije, te u željeznoj rudi, sirovini ključnoj za globalnu proizvodnju čelika.

Visokotehnološka Kina

Kina pak dominira u dvije sirovine od presudne važnosti za visoku tehnologiju i energetsku tranziciju. Zemlja kontrolira 52 posto svjetskih rezervi rijetkih zemnih metala i 32 posto rezervi grafita, materijala koji se koriste u proizvodnji baterija za električna vozila, vjetroturbina, poluvodiča i vojne opreme. Rijetki zemni metali posebno su osjetljivi jer ih je u mnogim napravama teško zamijeniti drugim sirovinama, pa Kina može uživati u svojoj poziciji, koja je u stvarnosti još snažnija nego što same rezerve pokazuju.

Prema podacima Svjetskoga ekonomskog foruma i Međunarodne agencije za energiju, Kina kontrolira rafiniranje 19 od 20 analiziranih kritičnih sirovina, s prosječnim tržišnim udjelom od oko 70 posto. Tako Kina prerađuje 96 posto svjetskog grafita, 95 posto mangana i 91 posto rijetkih zemnih metala, dok u galiju, sirovini nezamjenjivoj za poluvodiče i vojnu elektroniku, kontrolira čak 99 posto rafinirane proizvodnje. To znači da i zemlje s vlastitim rudnim rezervama tih sirovina najčešće ovise o kineskim postrojenjima za njihovu preradu u upotrebljive materijale.

Najekstremnija koncentracija u samim rezervama zabilježena je kod platinskih metala, gdje Južna Afrika kontrolira 83 posto svjetskih zaliha, te kod fosfata, gdje Maroko raspolaže 69 posto rezervi koje su temelj proizvodnje mineralnih gnojiva. Demokratska Republika Kongo posjeduje polovicu svjetskih rezervi kobalta, sirovine nezaobilazne u proizvodnji baterija, dok Indonezija kontrolira 44 posto rezervi nikla. Čile je vodeći u litiju s 25 posto rezervi i u bakru s 21 posto, dok Rusija drži 44 posto svjetskih rezervi dijamanata, a Kanada 45 posto rezervi kalij karbonata.

Ovisnost Europe

Za Europsku uniju ovisnost o uvozu kritičnih sirovina postala je pitanje gospodarske sigurnosti. Prema podacima Europske komisije, Unija dobiva 95 posto magnezija iz Kine, dok se teški rijetki zemni metali za permanentne magnete u cijelosti rafiniraju u Kini. Inače, EU je u ožujku 2024. usvojio Zakon o kritičnim sirovinama koji propisuje da do 2030. godine najmanje 10 posto godišnje potrošnje strateških sirovina mora dolaziti iz domaćeg vađenja, 40 posto iz domaće prerade, te da nijedna treća zemlja ne smije pokrivati više od 65 posto potrošnje pojedine sirovine.

U prosincu 2025. Komisija je pokrenula akcijski plan RESourceEU vrijedan tri milijarde eura za sljedećih dvanaest mjeseci, s ciljem smanjenja ovisnosti o Kini za 50 posto do 2029. godine.

Hitnost te politike potvrđuju i sve češće kineske izvozne restrikcije. Od 2024. godine Peking je uveo niz mjera kojima ograničava izvoz galija, volframa, bizmuta i rijetkih zemnih metala, a u travnju 2025. na popis izvoznih kontrola stavio je sedam rijetkih zemnih elemenata. Takvi potezi pokazuju koliko brzo se prednost u rezervama i preradi sirovina može pretvoriti u konkretan alat gospodarskog pritiska, što europske industrije, od automobilske do obrambene izlaže izravnom riziku prekida opskrbe.