Tek tri posto proizvođača baterija u EU u europskom je vlasništvu

U kontekstu globalnih preslagivanja o kojima je bilo riječi na današnjoj Liderovoj konferenciji 'Energetska budućnost Hrvatske', ključno pitanje više nije kako se suočiti s oskudicom, nego kako osigurati financijski priuštivu, stabilnu i čistu energiju. Upravo je ta geopolitička i tehnološka utrka bila u fokusu izlaganja Saše Žikovića s Pan-European Universityja u Pragu, koji je odmah na početku upozorio na zabrinjavajući europski trend.

– Od jučer imamo vijest da Njemačka i Francuska odustaju od zajedničkog programa izgradnje šeste generacije borbenih zrakoplova. To nas dovodi do suštinskog pitanja: hoćemo li mi u Europi i dalje biti samo kupci skupih tuđih tehnologija ili ćemo konačno postati proizvođači? Europa je izuzetno dobra u postavljanju ciljeva, no sami ciljevi neće odlučiti pobjednika. Kod nas su mreža, fleksibilnost i stabilnost sustava postali glavno usko grlo – istaknuo je Žiković.

Povlačeći paralelu između ključnih globalnih aktera, Žiković je objasnio da Kina ima skalu, masovnu proizvodnju i brzinu, SAD kapital i inovacije, dok Europa ima obnovljive izvore, razvijene mreže i integraciju. Iako naša pozicija izgleda dobro, realnost je takva da imamo više posla nego Kinezi i Amerikanci.

– Prva stvar za prosperitet bilo kojeg društva je energija. Što je društvo razvijenije, ono prirodno treba i troši sve više energije. Povijest energetike zapravo je povijest dodavanja novih izvora, a ne pukog izbacivanja starih, pa ćemo tako sve do 2100. godine vjerojatno i dalje koristiti neke izvore iz predindustrijskog doba – objasnio je Žiković.

Strateški zarobljeni

U potrazi za fleksibilnošću sustava, baterije postaju dominantna tehnologija za upravljanje, no problem leži u europskim proizvodnim kapacitetima. Naime, iako Europa bilježi rast proizvodnje baterija, održivost tog sektora pod velikim je pritiskom, što potvrđuje i nedavna propast švedskog Northvolta, kao i još dviju velikih baterijskih kompanija.

– Europa naizgled stoji solidno po kapacitetima proizvodnje baterija, ali tu se krije drugi, mnogo dublji problem. U Europi je tek tri posto proizvođača baterija u europskom vlasništvu. Iako imamo kapacitet od 300 do 400 gigavatsati, europski su vlasnici u manjini, dok ostatak tržišta drže investitori iz Južne Koreje, poput tvrtke LG, te Kinezi. Mi smo strateški konstantno zarobljeni. Kina ima skalu i više ne kopira tuđe tehnologije, dapače, danas prednjače u svijetu prema broju patenata. SAD ima inovacije, a Europa neuspješno pokušava izbjeći stratešku ovisnost o Kinezima – upozorio je Žiković.

Saša Žiković
 

Slična se situacija, prema njegovim riječima, događa i u sektoru nuklearne energije, gdje se mali modularni reaktori (SMR) u javnosti prečesto mistificiraju.

– SMR-ovi se danas reklamiraju kao univerzalno rješenje za sve, no svi smo dovoljno stari da znamo kako stvari stoje kada se nešto tako prodaje. Svijet trenutno ide snažno u izgradnju nuklearki, ali to se prvenstveno odnosi na Aziju. Europa i SAD novim projektima jedva zamjenjuju stare kapacitete koje gase, dok Kinezi prolaze kroz pravu nuklearnu renesansu, u kojoj instaliranje i proizvodnja prate isti, agresivan smjer – naglasio je Žiković, uz opasku da nuklearna energija nije zamjena za obnovljive izvore, već nužno osiguranje stabilnosti sustava.

Međutim, cijene po kojima Kinezi u svojoj zemlji grade nuklearne elektrane potpuno su nezamislive u europskim okvirima. Dok Kinezi već obećavaju slanje SMR-ova brodovima, prvi takav reaktor u Europi očekuje se tek u 2030-im godinama u Poljskoj, pri čemu britnaski Rolls-Royce zasad drži lidersku poziciju u proizvodnji. Žiković je napomenuo da su modularni reaktori trenutno skuplji od klasičnih nuklearnih reaktora, iako bi po svojoj prirodi trebali biti jeftiniji, te dodao da još dugo vremena ni takozvani zeleni vodik neće 'na zelenu granu'.

Ipak, prostor za napredak postoji, a Žiković veliku priliku za Europsku uniju vidi u boljoj koordinaciji i unifikaciji propisa.

– Zaključak je zapravo vrlo jednostavan – kapital uvijek ide za energijom. Ako investitorima možete ponuditi jeftinu, stabilnu i čistu energiju, napravili ste odličan posao. Regije koje imaju stabilnu energiju bit će mjesta u koja će dolaziti investicije, jer energija ponovno postaje samo središte industrijskog i bilo kakvog drugog razvoja – zaključio je Žiković.

Birokracija koči spremnike

Nakon Žikovićeva izlaganja uslijedio je okrugli stol 'Tehnologije koje dolaze – između realnosti i očekivanja', na kojemu je zaključeno da hrvatska energetska tranzicija nije samo puko prebacivanje na struju, već izrazito složen i širok miks u kojem tradicionalni energenti, napredne tehnologije, lokalni startupovi i golema državna infrastruktura moraju raditi u sinergiji.

Igor Kuzle, Leila Luttenberger Marić, Dalibor Sokolović, Danica Maljković, Antonija Knežević

Kao jedno od ključnih rješenja za micanje ekstrema iz sustava nametnule su se baterije, no Igor Kuzle s Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) pojasnio je zašto ih u Hrvatskoj nemamo više.

– Jedan od razloga jest cijena tehnologije jer su to bili skupi uređaji, no posljednjih je godina cijena pala pa je narastao interes investitora, tako da ćemo uskoro imati u planu 250 megavata baterijskih sustava. Drugo su regulatorne prepreke, način priključenja te zapaljivost – istaknuo je Kuzle.

Dodao je da će gradnju baterijskih spremnika uvelike ubrzati nova odluka prema kojoj se unutar postojećih elektroenergetskih postrojenja oni mogu graditi bez izrade posebne studije utjecaja na okoliš. Ipak, i dalje ostaje problem postavljanja takozvanih samostojećih (standalone) baterija izvan elektrana na kritičnim mjestima. Prema studiji koju su izveli na FER-u, kako bi se sva mrežna ograničenja u potpunosti maknula, u hrvatski sustav bi trebalo ugraditi čak između 1300 i 1400 megavata baterijskih kapaciteta.

– Danas teško dobijete koridor za gradnju jer je 50 posto zemlje pod nekom vrstom zaštite, a tako je i u cijeloj EU. Vidljiva je neusklađenost strateških ciljeva država s brzinom građenja mreže. Svi su naši dalekovodi stari i iznad su 40 godina starosti, a proces dobivanja dozvola za gradnju novih dalekovoda je dugotrajan – upozorio je Kuzle.

Igor Kuzle

Kao nužan iskorak Kuzle je stoga predložio da Hrvatska izgradi istosmjerni vod između Splita i Zagreba, čime bismo konačno mogli pokupiti obnovljivu energiju s juga i nesmetano je transportirati prema sjeveru.

Važnost podataka i sigurnosti mreže

Nedostatak fizičke infrastrukture djelomično se mogu ublažiti pametnijim softverskim rješenjima, no preduvjet za to su podaci, objasnila je Leila Luttenberger Marić iz tvrtke Končar Digital.

– U Končaru se već više od 40 godina bavimo upravljanjem i nadzorom kritične infrastrukture. Ključno je bilo još tada kako svu tu opremu spojiti da međusobno komunicira i da se njome upravlja. Ta je ideja ostala i danas te Končar snažno ulaže u digitalnu komponentu. Infrastruktura neminovno mora biti obnovljena i ojačana, no moramo znati da je trenutno distribucijska mreža tek rubno opservabilna – mi ne znamo što se događa u svakom trenutku u mreži, a potrebe su sve zahtjevnije jer je istovremeno ugrađeno sve više električnih vozila, a bit će ih još više. Moramo iskoristiti podatkovnu komponentu, jer tek kada operatori imaju podatke, mogu ih i iskoristiti – rekla je Luttenberger Marić.

Osvrćući se na primjenu umjetne inteligencije, istaknula je da se ona koristi već dugo, no da bez podataka AI ne može puno pomoći.

Leila Luttenberger Marić

– Za AI je glavni preduvjet da imate podatke. S druge strane, za silne AI modele koje želite vrtjeti trebate infrastrukturu, jaču mrežu i podatkovne centre, tako da zapravo jedno vuče drugo. Veliki potencijal za primjenu AI-ja vidimo u mikromrežama koje uvode novu vrstu izazova i operatorima i samim investitorima. Što se tiče kibernetičke sigurnosti, s obzirom na današnje tehnologije i ljude koji se time profesionalno bave, napad će neminovno ući u sustav u nekom trenutku. Najveći je izazov taj napad na vrijeme prepoznati i izolirati ga, da ne poremeti uredan rad mreže. Zato kada radimo arhitekturu softvera, ona mora biti secure by design – naglasila je Luttenberger Marić, dodavši da Končar trenutno radi na novom projektu za Ministarstvo obrane koji uključuje dual-use sustave prilagođene i za vojnu i za civilnu namjenu.

Na panelu je naglašeno i kako je za implementaciju svih ovih pametnih sustava ključno zadržati inženjerski ljudski kapital u Hrvatskoj, jer unatoč izvrsnim fakultetima i stručnjacima, mlade ljude s novim idejama postaje sve teže zadržati u zemlji.

Vodik kao sirovina, a ne energent

U širokom energetskom miksu o kojemu je bilo riječi, domaći industrijski divovi poput Ine svoje projekte fokusiraju na zadržavanje znanja, ali i na dekarbonizaciju transporta kroz razvoj zelenog vodika. Dalibor Sokolović iz Ine predstavio je smjer u kojemu ide ta kompanija.

– U zadnjih pet godina u riječku rafineriju uloženo je preko pet milijardi eura te tamo radimo i solarnu elektranu i zeleni vodik, jer je to naš prirodni smjer. Razvijamo projekt postrojenja zelenog vodika od 10 megavata koje je spojeno na rafineriju, s mogućnošću distribucije za otpremu u transport. Već vodimo razgovore s javnim i privatnim prijevoznicima koji su zainteresirani za svoje flote. Dok nemamo potpuno razvijeno tržište, taj vodik ide u rafineriju. Riječka rafinerija je, uz Petrokemiju u Kutini, najveći potrošač vodika u Hrvatskoj s potrebom od 60 tisuća tona, a cilj je da sivi vodik postupno zamijenimo zelenim – objasnio je Sokolović.

Dalibor Sokolović

Posebno je naglasio kako je u rafinerijskoj industriji i petrokemiji važno razlikovati namjenu vodika. Naime, vodik se ne koristi kao energent nego sirovina. Sokolović, pak, smatra da su tradicionalna goriva tu da ostanu, jer neće biti, primjerice, električnih zrakoplova, a ona će Ini i dalje biti prioritet. Zakonodavcima je poručio kako održivost i sigurnost ovakvih golemih investicija izravno ovise o brzini i jasnoći donošenja te transpozicije EU regulative u lokalni okvir.

Stopostotna europska oprema

S druge strane, domaća clean tech startup scena nudi malo drugačiji pristup proizvodnji vodika, što je potvrdila Danica Maljković iz tvrtke Indeloop.

– Mi smo startup iz Zagreba i razvijamo inovaciju u zbrinjavanju otpada i proizvodnji energije, primarno vodika. Gledajući energetski horizont, mi želimo biti proizvođači opreme koja je stopostotno europska i otporna na vanjske utjecaje. Za razliku od klasičnih elektrolizatora kod kojih je levelized cost vodika u prvom trenutku zapravo levelized cost električne energije, mi ne koristimo struju da bismo razbili molekulu vode i dobili vodik. Mi koristimo termokemijski proces i razdvajamo molekule iz komunalnog otpada i plastike, zbog čega nismo ovisni o cijeni električne energije na tržištu – objasnila je Maljković.

Upozorila je i da je od prve ideje do komercijalizacije ovakvih multidisciplinarnih i složenih sustava potrebno između sedam i osam godina, a kao najveći problem istaknula je pronalazak i privlačenje specijaliziranih inženjera jer u Hrvatskoj nedostaje takvih kadrova.

– Trenutno u Hrvatskoj imamo svega nekoliko velikih potrošača vodika – to su Ina, Petrokemija i jedna mala tvrtka u Ludbregu, stoga je bitno da velike tvrtke nose razvoj. Za nas investitore najvažnija je sigurnost te jasan horizont u kojemu točno znamo u kojem smjeru se ide od strane zakonodavaca na hrvatskoj i europskoj razini – zaključila je Maljković.

Danica Maljković