Udruga Franak: Banke bi mogle platiti samo 45 milijuna eura?

Uoči moguće odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda o konvertiranim kreditima u švicarskim francima, Udruga Franak upozorila je na scenarij prema kojem bi banke, umjesto oko 700 milijuna eura, potrošačima mogle isplatiti samo oko 45 milijuna eura.

Prošireno vijeće Vrhovnog suda trebalo bi se, prema informacijama iz izvora bliskih Vrhovnom sudu, sastati 27. svibnja kako bi odlučivalo o jednom od najvažnijih preostalih pitanja iz slučaja franak: imaju li potrošači koji su konvertirali kredite pravo na obeštećenje ili su konverzijom iz 2015. već obeštećeni. No taj datum ne znači nužno i konačnu odluku, jer bi vijeće najprije trebalo odlučiti hoće li sjednica biti javna.

Ako prošireno vijeće odluči da sjednica neće biti javna, istoga bi dana moglo raspravljati i odlučiti o pravnom shvaćanju. U suprotnom, sadašnji termin mogao bi biti odgođen, a Vrhovni sud naknadno bi trebao odrediti datum javne sjednice.

Udruga Franak podsjeća da je ranije objavila projekciju prema kojoj bi ukupno obeštećenje potrošača moglo iznositi oko 700 milijuna eura. Sada, međutim, upozorava da bi odluka proširenog vijeća mogla ići u smjeru bitno manjeg iznosa, ovisno o tome kako će Vrhovni sud protumačiti pravo potrošača na zatezne kamate nakon konverzije. Odnosno, kako će se računati zatezne kamate.

O kojim zateznim kamatama je riječ

Prema priopćenju udruge, takva mogućnost proizlazi iz zaključka sudskog vijeća u odluci Vrhovnog suda Rev 586/2019. Iz te odluke, tvrde u Udruzi Franak, nije potpuno jasno na koje bi točno zatezne kamate potrošači imali pravo nakon konverzije.

Upravo se varijanta sa zateznim kamatama u javnosti spominjala kao moguće tzv. kompromisno rješenje između različitih pravnih shvaćanja: onoga prema kojem su potrošači konverzijom već obeštećeni, onoga prema kojem imaju pravo na puno obeštećenje i srednje varijante prema kojoj bi im pripale samo zatezne kamate. Udruga Franak sada upozorava da bi takav 'kompromis' mogao značiti dramatično smanjenje iznosa koji bi banke morale platiti.

Samo šest posto obeštećenja

U udruzi tvrde da pojedini suci na Vrhovnom sudu, ali i na nekim županijskim sudovima, zastupaju uži pristup prema kojem bi potrošači imali pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose u odnosu na simulirani euro kredit. U takvom scenariju, procjenjuju, potrošači bi u prosjeku dobili samo oko šest posto iznosa koji smatraju punim obeštećenjem.

Neki bi, navode, mogli dobiti oko deset posto, a neki svega tri posto svojih punih prava. Posebno upozoravaju da potrošači koji su u konverziji imali takozvani manjak ne bi dobili ništa.

Prema njihovoj procjeni, banke bi u tom slučaju tužiteljima morale platiti ukupno oko 45 milijuna eura, što udruga smatra višestruko manjim iznosom od stvarne koristi koju su banke ostvarile na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

Udruga Franak tvrdi da bi svaka odluka osim punog obeštećenja bila pravno neutemeljena, nezakonita, protuustavna i diskriminatorna prema potrošačima koji su kredite konvertirali. 

Iz udruge ističu da su pravni standardi u predmetima koji se odnose na nezakonite CHF kredite već, prema njihovu stajalištu, jasno postavljeni praksom Suda Europske unije i praksom više od 90 posto domaćih sudova.

– Niti jedno odstupanje od tih standarda ne može se opravdati slobodnim sudačkim uvjerenjem, nego zahtijeva jasno i uvjerljivo obrazloženo pravno uporište – navode iz Udruge Franak.

Tko snosi sudske troškove?

Otvoreno je i pitanje sudskih troškova. Udruga se poziva na presudu Suda EU C-224/19, prema kojoj bi, kako tvrde, sav trošak trebao pasti na banke. No upozoravaju da domaći sudovi u predmetima u kojima dosuđuju samo zatezne kamate često odlučuju da svaka strana snosi svoj trošak.

To bi za dio potrošača značilo da bi, i nakon dobivene presude, morali sami platiti svoje odvjetnike, pri čemu nije sigurno bi li im dosuđene zatezne kamate uopće pokrile vlastiti trošak postupka.

Nepovoljni položaj od nekonvertiranih

Ključno pitanje u sporu ostaje učinak konverzije. Udruga Franak tvrdi da konverzija ne može poništiti učinke ništetnosti ugovornih odredbi od početka ugovornog odnosa. Prema njihovu stajalištu, ništetnost vrijedi ex tunc, odnosno od početka, pa se ne može naknadno ograničiti aneksima o konverziji koji vrijede od dana kada su potpisani.

Ako bi Vrhovni sud prihvatio drukčije tumačenje, iz udruge upozoravaju da bi potrošači s konvertiranim kreditima bili dovedeni u nepovoljniji položaj od onih koji kredite nisu konvertirali, a u sudskim su postupcima ostvarili puno obeštećenje. Tvrde da bi konvertirani potrošači u tom slučaju u konačnici platili oko 30 posto više novca od potrošača koji nisu konvertirali kredite.

Odluka proširenog vijeća zato bi mogla biti jedna od ključnih preostalih odluka u slučaju franak, važna za oko 30 tisuća tužitelja. Neće odrediti samo potencijalni iznos koji bi banke morale isplatiti, nego i pravni položaj potrošača koji su prihvatili konverziju, ali i dalje tvrde da time nisu izgubili pravo na puno obeštećenje zbog ništetnih ugovornih odredbi.

Banke pak ostaju pri stajalištu da je konverzijom iz 2015. problem riješen i da su potrošači već dovedeni u položaj usporediv s korisnicima euro-kredita, zbog čega osporavaju pravo na dodatno obeštećenje.