Ustani, bane!: Što je značio povratak jednog kipa na glavni zagrebački trg

Kad je 16. listopada 1990. pred više od 100.000 ljudi ponovno otkriven spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu, mnogima se činilo da je ispravljena jedna od najvećih nepravdi komunističkog razdoblja. Nakon 43 godine izbivanja, kip je vraćen na mjesto s kojeg je uklonjen 1947. godine. 

No povratak Jelačićeva spomenika bio je mnogo više od obnove jednog povijesnog obilježja. Bio je simbol promjene režima i povratka potisnute nacionalne simbolike, ali i jedan od prvih velikih političkih sukoba unutar nove demokratske Hrvatske.

Tajno uklanjanje spomenika

Spomenik banu Josipu Jelačiću, djelo austrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna, postavljen je na tadašnji Jelačićev trg 1866. godine. Ban je bio prikazan na konju, s isukanim mačem, okrenut prema sjeveru. U hrvatskoj nacionalnoj predaji to se tumačilo kao simbol njegova otpora mađarskoj revoluciji 1848. godine i obrane hrvatske autonomije.

Nakon Drugoga svjetskog rata nova komunistička vlast gledala je na Jelačića drukčije. U službenoj interpretaciji bio je predstavnik starog poretka i protivnik revolucionarnih pokreta 1848. godine. U noći sa 25. na 26. srpnja 1947. spomenik je u tajnosti rastavljen i uklonjen s trga, a glavni gradski trg je godinu prije dobio novo ime - Trg Republike. Na Jelačića je neko vrijeme još podsjećao samo postament spomenika, ali i on je ubrzo uklonjen.

Srećom, kip nije završio u talionici zahvaljujući muzeologu, osnivaču i tadašnjem ravnatelju Gliptoteke Antunu Baueru. Dijelovi spomenika spremljeni su u Gliptoteku i tako sačuvani za neku buduću generaciju. Da Bauer tada nije intervenirao, Hrvatska 1990. vjerojatno ne bi vraćala originalni Fernkornov spomenik nego bi morala izrađivati njegovu repliku.

HDZ proveo HSLS-ovu ideju

Danas se često zaboravlja da povratak bana nije pokrenula tadašnja vlast. Već 1989., dok je Hrvatska još bila jednopartijska socijalistička republika, HSLS je organizirao peticiju za vraćanje Jelačićeva spomenika i starog imena trga. Akcija je jedne kišne listopadske nedjelje prikupila oko 70.000 potpisa i postala jedan od najvidljivijih simbola buđenja političkog pluralizma.

No godinu dana kasnije političke okolnosti bile su potpuno drukčije. Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima povratak bana prerastao je u veliku državnu manifestaciju. Dio oporbe zamjerao je da se prešućuju zasluge inicijatora iz 1989. te da nova vlast nastoji cijeli događaj predstaviti kao vlastiti politički projekt. Posebno ih je smetalo – a ponajviše liberale - što se u službenim govorima i ceremoniji gotovo uopće nije spominjao HSLS kao pokretač inicijative.

Upravo se na pitanju nacionalnih simbola počeo nazirati sukob između Franje Tuđmana i vođe liberala Dražena Budiše, dvojice najistaknutijih protivnika komunističkog režima. Taj će politički rivalitet obilježiti gotovo cijelo prvo desetljeće hrvatske demokracije.

Sukob je kulminirao upravo tijekom svečanosti 16. listopada, kada je Tuđman u govoru javno osporio zasluge HSLS-a za povratak spomenika. Revoltirani njegovim riječima, Dražen Budiša i Vlado Gotovac demonstrativno su napustili svečanost.

Povratak bana usred krize

Atmosfera u kojoj je vraćen spomenik bila je daleko od idilične.

Samo dva mjeseca ranije započela je takozvana balvan-revolucija. Na cestama oko Knina i u dijelovima Like već su se pojavljivale barikade. Pobunjeni Srbi odbacivali su vlast izabranu na demokratskim izborima, a sigurnosna situacija u Hrvatskoj iz dana u dan postajala je sve ozbiljnija.

Dok se u Zagrebu organizirala velika nacionalna svečanost, u Kninskoj krajini već su bili vidljivi obrisi budućeg rata. Zbog toga je dio oporbenih političara i komentatora smatrao da je proslava povratka bana pretjerano raskošna s obzirom na okolnosti.

Taj kontrast danas djeluje gotovo nestvarno: dok su se na periferiji Hrvatske podizale barikade, u njezinu glavnom gradu stotine tisuća ljudi slavile su povratak jednog od najvažnijih simbola hrvatske povijesti.

Sablja prema jugu

Nakon restauracije u radionici Željka Šelendića obnovljeni je spomenik početkom listopada 1990. krenuo iz Gračana prema središtu Zagreba. Povorku su pratile tisuće građana, a povratak je prerastao u nacionalni događaj.

Ploča s natpisom Trg Republike skinuta je nekoliko dana prije svečanosti, pa je ban vraćen na trg koji je već ponovno nosio njegovo ime. Svečano otkrivanje održano je 16. listopada, na dan Jelačićeva rođenja. Uz državni vrh i članove obitelji Jelačić okupilo se više od sto tisuća ljudi.

Jedna je stvar ipak bila drukčija nego 1866. Umjesto prema sjeveru, ban je ovaj put okrenut prema jugu, prema gradu. To je napravljeno iz urbanističkih razloga jer novi položaj bolje odgovara kompoziciji trga i vizurama Donjega grada. Međutim, ostala je urbana legenda prema kojoj je sad sablja bila usmjerena prema pobunjeničkome Kninu.

Više od kipa

Povratak bana Jelačića nije bio samo restauratorski posao niti obična promjena imena jednoga trga. U tom događaju spojile su se gotovo sve velike teme prijelomne 1990. godine: raskid s komunističkim nasljeđem, povratak nacionalnih simbola, prve podjele unutar demokratske Hrvatske i početak krize koja će ubrzo prerasti u rat.

Zato 16. listopada 1990. nije vraćen samo brončani kip. Hrvatska je toga dana dobila jednu od najprepoznatljivijih slika svojega izlaska iz jugoslavenskog i komunističkog razdoblja. U trenutku kada su se na horizontu već nazirali rat i duboke političke podjele, povratak bana Jelačića postao je simbol povratka jedne drukčije Hrvatske.