Žarko Dolinar: Najveći humanist i znanstvenik stolnog tenisa

U Koprivnici se 3. srpnja 1920. rodio Žarko Dolinar – čovjek o kojem se ne može govoriti kao o jednoj biografiji, nego gotovo kao o nekoliko paralelnih života. 

Bio je dijete koje je rano naučilo da svijet nije jedno mjesto. Zbog očeva posla obitelj se selila – Koprivnica, Banat, Novi Sad, Ljubljana, Zagreb – i dječak je upijao jezike, ljude i običaje kao da skuplja suvenire. Kasnije će ih govoriti petnaestak i putovati kroz više od 150 zemalja, ali temelj je ostao isti: podravski, pomalo tvrdoglavi, radoznao.

Početak s reketom bez drške

Priča koja ga najbolje opisuje počinje gotovo sirotinjski: nije imao pravi stolnoteniski reket. Igrao je kako je znao – s improviziranim reketom bez drške. To se kasnije pretvorilo u penholder stil, koji će postati njegov zaštitni znak. 

Drugim riječima: od nedostatka je napravio prednost.

Sportska elegancija i tvrdoglavost

Dolinar je igrao stolni tenis kao što je živio – smireno, inteligentno, s nekom tihom drskošću. Bio je među najboljima na svijetu, osvojio medalje na svjetskim prvenstvima, a 1954. i naslov svjetskog prvaka u paru s Vilimom Harangozom.

Ali iza rezultata stoji i druga slika: putovanja vlakovima, skupljanje novca za natjecanja, improvizirani treninzi – sport bez glamura, ali s mnogo srca.  

Uza sve to, bio je pravi gradski fakin poznat i po šarmu. 

Rat: kad igra prestaje biti igra

Tijekom Drugog svjetskog rata njegov život dobiva ozbiljnu dimenziju. Nije bio političar u klasičnom smislu – i sam je kasnije govorio da se ‘nije bavio politikom’ – ali je bio čovjek koji reagira kad treba. Sa skupinom prijatelja i bratom Borisom sudjelovao je u spašavanju Židova u Zagrebu, izrađujući lažne dokumente i organizirajući bjegove. 

Ustaške vlasti otkrile su Dolinare, koji su preživjeli samo zahvaljujući sportskoj popularnosti. Nakon prokazivanja Žarko je mobiliziran u domobrane, gdje je dočekao kraj rata u veterinarskoj službi. 

Spasio je, zajedno s drugima, više od 350 ljudi, među ostalima i modisticu Žuži Jelinek s njenim gluhonijemim roditeljima. Braća Dolinar dobili su 1993. izraelsko priznanje Pravednik među narodima.  

To je možda najvažniji sloj njegove priče: dok su drugi skupljali medalje, on je – riskirajući vlastiti život – skupljao ljudske sudbine.

Profesor koji nosi slonovo srce

Nakon rata ponovno igra, ali jednako strastveno ulazi u znanost.

Postaje profesor, najprije u Zagrebu, potom u Baselu. Stekao je doktorate iz veterine i humane medicine i predavao na pet različitih fakulteta. 

Studenti ga pamte ne po teorijama, nego po energiji – predavanjima u kojima bi ubacio glazbu, šalu, čak i eksperiment. Jednom je, na fakultet u ruksaku donio srce upravo uginulog slona iz zoološkog vrta i odmah ga secirao pred studentima. 

Bio je tip profesora kojeg pamtiš cijeli život.

Kolekcionar svijeta

Ako je sport bio njegova disciplina, a znanost profesija, onda je kolekcionarstvo bila njegova strast.

Skupljao je sve – i to doslovno. Imao je tisuće knjiga, znački i suvenira, čak i tla i kamenje s raznih mjesta. A posjetio je više od 150 država i govorio 15-ak jezika. Ipak, najznačajnija je njegova zbirka s više od 75.000 autograma – s potpisima od Darwina, Churchilla, Hitlera i Staljina  do kraljice Elizabete II., Chaplina i Majke Tereze. 

To nije bila opsesija stvarima, nego ljudima: želio je zadržati trag susreta. A opet, znao je reći da mu je najvrjednija kolekcija – kolekcija prijatelja.  

Koprivnica kao točka povratka

Iako je živio u Baselu i bio građanin svijeta, Dolinar se stalno vraćao u Koprivnicu. Tu je bio ‘onaj dečko iz Frankopanske’, tu je postao počasni građanin i tu je, kako je sam rekao, priznanje imalo najveću težinu.

Umro je 2003. u Baselu, deset godina nakon brata Borisa, koji je bio sudac Vrhovnog suda Hrvatske.

Čovjek od više života

Marko Gregur romansirao je uzbudljivu biografiju znamenitog Koprivničanca u svom romanu Dolinar.

Za njega je jednom rečeno da je proživio ‘pet života u jednom’: sportaš, znanstvenik, humanist, kolekcionar i – jednostavno – čovjek koji je volio ljude.

Možda je filozofiju Žarka Dolinara najbolje sažela vlastita rečenica: ‘Ne idi spavati dok nisi nešto dobro učinio.’