Kvaliteta institucija: Pitanje koje odlučuje sudbinu naroda

U ekonomiji postoji nekoliko pitanja koja zaslužuju naziv temeljnih, a jedno od njih esencijalno: zašto su neke nacije uspješne, a druge nisu. Pitanje je staro koliko i sama disciplina, postavljali su ga mnogi,  a stoljećima su na njega nuđeni odgovori koji su se pozivali na podneblje, rasu, religiju ili kulturu. Većina tih odgovora danas je napuštena. Onaj odgovor koji je preživio, i koji je 2024. godine donio Nobelovu nagradu za ekonomiju, jezgrovit je i jasan: presudne su institucije.

James A. Robinson, profesor na Sveučilištu u Chicagu, tu je nagradu podijelio s Daronom Acemogluom i Simonom Johnsonom, a obrazloženje Kraljevske švedske akademije znanosti odnosilo se na istraživanja o tome kako se institucije oblikuju i kako utječu na prosperitet. Njegov dolazak na Adria Business Forum je prilika da se Hrvatska suoči s pitanjem koje je za nju, više nego za mnoge druge zemlje, postalo egzistencijalno.

Zašto je taj rad važan

Vrijednost Robinsonova doprinosa nije u tome što je ustvrdio da institucije nešto znače; to se naslućivalo i prije njega. Vrijednost je u tome što je, zajedno sa svojim suradnicima, tu tvrdnju izveo iz područja intuicije i pretvorio je u provjerljivu znanstvenu hipotezu. Njihov rad iz 2001. godine o kolonijalnim korijenima usporedivoga razvoja, objavljen u American Economic Review, pokazao je na povijesnim podacima da razlike u današnjem bogatstvu zemalja sustavno prate razlike u institucijama koje su naslijedile iz prošlosti. Ondje gdje su kolonizatori gradili sustave za izvlačenje bogatstva, ostala je trajna oskudica; ondje gdje su gradili sustave koji štite vlasništvo i potiču ulaganje, niknuo je prosperitet.

James A. Robinson

Time je učinjeno nešto što se u društvenim znanostima rijetko postiže. Pokazano je da geografija nije sudbina i da kultura nije izlika. Dvije naizgled jednake sredine mogu krenuti posve različitim putovima ovisno isključivo o pravilima po kojima su organizirane.

Ekstrakcijske i inkluzivne institucije

Iz toga je istraživanja izrasla razlika koja je danas ušla u temeljni pojmovnik političke ekonomije: ona između ekstrakcijskih i inkluzivnih institucija. Ekstrakcijske institucije izgrađene su tako da nekolicini omoguće mnogo, a mnogima vrlo malo. Ne moraju biti otvoreno autoritarne niti korumpirane u uobičajenome smislu, što ih čini teško prepoznatljivima, a onda i opasnijima. Mogu posjedovati zakone, izbore, parlamente i sudove, dakle sve vanjske atribute uređene države, a da ispod te formalne fasade djeluju kao mehanizam koji štiti uske interese i suptilnim filtriranjem zatvara vrata novim ljudima i novim idejama.

Inkluzivne institucije rade obratno. One otvaraju prostor onome tko je rođen bez prezimena i bez veza, a raspolaže jedino vlastitim znanjem i voljom. Sposobnost u njima nije prijetnja koju treba neutralizirati, nego vrijednost koju treba nagraditi. U tome je, prema Robinsonu, skriven cijeli odgovor na pitanje o bogatstvu naroda: kada se uklone svi sekundarni slojevi objašnjenja, ekonomske se razlike među zemljama na koncu svode na to hoće li društvo svoje institucije postaviti kao bedem male skupine na vrhu ili kao prostor otvoren svima.

Teza nije ostala bez ozbiljnih prigovora. Kritičari su upozorili da pojam institucija ostaje širok, da se pojedini povijesni primjeri biraju selektivno te da jednoznačno objašnjenje teško obuhvaća svu složenost razvoja. No upravo činjenica da je teza dovoljno precizna da bi se mogla osporavati svjedoči o njezinoj znanstvenoj ozbiljnosti. Loše se hipoteze ne pobijaju; one se prešućuju. Robinsonova se desetljećima provjerava, dorađuje i osporava, i baš zato i dalje stoji u središtu rasprave.

Zamka u kojoj Hrvatska čeka

Od približno stotinu zemalja koje su nakon 1960. ušle u kategoriju srednjega dohotka, samo ih je dvanaest uspjelo prijeći u kategoriju visokoga dohotka. Sve ostale i danas čekaju, kolebajući se između dviju sudbina i tješeći se objašnjenjima o specifičnim okolnostima i naslijeđenim teretima. Ekonomska je literatura tu pojavu nazvala zamkom srednjega dohotka, a istraživanja institucija ponudila su za nju najuvjerljivije objašnjenje: zemlje izlaze iz nje onda kada uspiju otvoriti svoje institucije, a u njoj zaglave onda kada to ne učine.

Hrvatska već godinama stoji na otprilike dvije trećine prosječne produktivnosti rada u Europskoj uniji i s toga se mjesta gotovo ne miče. Nije riječ o prolaznoj oscilaciji, nego o obrascu koji je odavno prešao u naviku. Zemlje srednje Europe s kojima smo prije trideset godina dijelili sličan startni položaj danas promatramo s pristojne razdaljine. One su se pomaknule, mi smo ostali objašnjavati zašto nismo.

Institucije kao razvojna infrastruktura

Uvriježeno je mišljenje da je konkurentnost ponajprije stvar kapitala, tehnologije i radne snage, kao da je riječ o jednadžbi koja se rješava zbrajanjem mjerljivih veličina. To je tek površinski sloj. Ispod njega leži kvaliteta institucija: zakon koji se primjenjuje jednako na sve, sud koji presuđuje u razumnom roku, uprava kojoj je služenje građaninu osnovna zadaća. Bez toga sve ostalo ostaje kulisa. Najbolja tehnologija ostaje neiskorištena, najsposobniji ljudi odlaze, a kapital, po prirodi oprezan i racionalan, seli onamo gdje pravila vrijede i gdje obećanja obvezuju.

Posljedice nisu apstraktne. Loše institucije djeluju poput nevidljivoga poreza koji se ne ubire u proračun, nego se troši u praznome hodu: vrijeme izgubljeno na birokraciju, energija rasipana na svladavanje nepredvidivih postupaka, ulaganja koja izostaju jer se ne vjeruje pravilima igre. Istraživanja pokazuju da poboljšanje kvalitete državne uprave podiže produktivnost poduzeća za desetak do dvadesetak posto. To nije marginalna korekcija, nego razlika između zemlje koja napreduje i zemlje koja objašnjava zašto ne napreduje.

Postoji i tiha, ali skupa cijena koju malo koja statistika bilježi. Mladi i sposobni ljudi osjete narav institucija prije nego što je uspiju imenovati, i mnogi od njih odu. Svaki odlazak takva čovjeka odnosi dio budućnosti koji se ne može nadoknaditi nijednim fondom ni strategijom, jer obrazovanu i poduzetnu osobu nije moguće naručiti, nego ju je moguće samo zadržati ili izgubiti.

Zašto baš sada?

Da veza između kvalitete institucija i uspjeha nije puka teorija, pokazuju zemlje koje stoje na vrhu obiju ljestvica istodobno. Danska godinama vodi i na popisima najmanje korumpiranih i na popisima najkonkurentnijih društava, i to nije slučajnost. To su dva lica iste činjenice: društva u kojima pravila vrijede grade povjerenje, a povjerenje je najjeftiniji oblik kapitala koji jedna zajednica može posjedovati. Sve dok se ta veza ne shvati, rasprave o reformama i strategijama ostaju prazne.

Vrijednost Robinsonova dolaska u Hrvatsku upravo je u tome što on nema obvezu štedjeti naše osjećaje niti dijeliti naša unutarnja opravdanja. Vrhunski znanstvenik, koji je vlastiti život posvetio pitanju zašto neki narodi uspijevaju, a drugi zauvijek zapnu na pola puta, može izgovoriti ono što zajednica sama sebi godinama izbjegava reći. A to je pitanje, na kraju, sasvim konkretno: hoće li Hrvatska nadvladati zamku srednjega dohotka ili će se naviknuti na polovičan uspjeh kao na trajno stanje.

Najvažnija poruka je da institucije nisu nepromjenjiva sudbina urezana u geografiju ili naslijeđe. One su ljudska tvorevina, što znači da ih ljudi mogu i izmijeniti. Promjena, doduše, ne dolazi spektakularnim reformama, kojima smo se toliko puta uzalud nadali, nego sporo i postojano, počevši od trenutka u kojem kompetencija ponovno postane nešto što se javno cijeni, a ne nešto čega se ljudi srame ili boje.

James A. Robinson u Zagrebu 16. lipnja

Zbog svega navedenog, činjenica da gostuje kao glavni govornik na Adria Business Forumu koji se održava 16. lipnja u velikoj dvorani Mozaik centra u Zagrebu, predstavlja jedinstvenu priliku da se razmišljanja i ideje ovog Nobelovca čuju uživo, zajedno s nizom drugih lidera i stručnjaka koji će govoriti na ovom jedinstvenom događaju. Više informacija i prijave za Forum se mogu naći na poveznici www.adriabusinessforum.com.