Proizvodnja oružja, posljednja nada za rast svjetskog BDP-a

Sasvim neprimjetno prošla je vijest da je Vlada dala ovlast kojom se Republika Hrvatska u sklopu instrumenta 'Sigurna inicijativa za Europu' (SAFE) zadužuje za 1,17 milijardi eura za investicije u obranu. Zadužit ćemo se za kupnju tenkova Leopard, samohodnih haubica Caesar, teških teretnih kamiona Tetra i nešto sitno za 'ubojita sredstva'. Ni ta košarica nije postala predmet analize nekog vojnog stručnjaka.

Objavljeno je da su sredstva dostupna do 2030., uza smirujući podatak da je rok dospijeća do 45 godina, a poček na otplatu glavnice čak 10 godina. U priopćenju s​ Vladine sjednice, valjda kao nevažna, izostala je sitnica o tome kad počinje otplata kamata, kolika je ugovorena kamatna stopa i je li fiksna ili varijabilna.

Sloboda ima cijenu

Dobro, u današnje vrijeme milijarda eura nije što je nekad bila. Pa onda ni zaduživanje od milijardu i sitno eura nije neki iznos. Kad se tomu pridoda prihvaćanje da je nužnost jačanje obrambene snage u ovo ludo vrijeme, kad se ratovi započinju, a ne završavaju, i kad sve nervozniji čelnici svjetskih sila prijete svima na globusu, može se dijelom razumjeti pomirenost s eksplozijom troškova za naoružavanje.

Kaže se da sloboda nema cijenu. Nažalost, iz ekonomskoga kuta to nije točno. Sloboda ima cijenu. Kad se ona već mora platiti izdvajanjem pet posto BDP-a, ipak nije naodmet propitivati troše li se milijarde eura optimalno. I iskorištavaju li se prilike.