Uzrok inflacije nije naš, mi je samo plaćamo

Astronomi su 2019. snimili prvu fotografiju crne rupe. Objekt koji ne emitira svjetlost, koji se prema definiciji ne vidi, snimljen je tako što je desetak teleskopa razasutih po planetu udruženo u jednu virtualnu leću. Nijedan teleskop sâm nije vidio ništa. Tek kad su se njihovi signali zatvorili u trokute, pojavila se slika. Zvuči kao tema za neku drugu kolumnu, ali upravo ta ideja otkriva nešto neugodno o hrvatskoj inflaciji.

Jer inflacija je, ispostavlja se, vrlo slična crnoj rupi. Mjerimo je svaki mjesec, objavljujemo stopu na decimalu, raspravljamo o cijeni kave i krumpira, a zapravo ne vidimo uzrok (objekt) koji stoji iza svega toga. Statistika hrvatsku inflaciju dijeli na dvanaest skupina: hrana, energija, stanovanje, odjeća, promet, ugostiteljstvo... Pogledate li ih kroz korelacije, izgledaju kao dvanaest nepovezanih priča. Prosječna je korelacija među njima 0,04 – gotovo ništa.

To je optička varka. Zajednička sila ne stiže do svih cijena u istome trenutku: do goriva dođe odmah, do ugostiteljstva za nekoliko mjeseci, do najamnina još kasnije. Obična korelacija, koja gleda samo isti mjesec, tu silu ne vidi. Primijenite li, naprotiv, na te iste cijene logiku snimanja crne rupe – tehniku koja poništava mjerne distorzije svake serije i traži samo zajedničku strukturu – slika se mijenja iz temelja. Iza dvanaest naizgled nepovezanih cijena krije se jedan koherentan objekt. Jedna ruka koja ih sve istodobno pomiče.

Made in... ne baš u Hrvatskoj

I sada dolazi neugodni dio. Taj uzrok (objekt) nije domaći. On je uvozni.

Latentno stanje hrvatske inflacije 97 posto razapeto je vanjskim silama – inflacijom europodručja i globalnim cijenama energije. Koherencija s europodručjem iznosi 0,96; gotovo savršeno preklapanje. A domaće varijable: novac, krediti, proizvodnja, plaće? One ne predvode, one kasne. Točno sedam mjeseci. Domaća politika ne vozi inflaciju, ona je sustiže s pola godine zakašnjenja mašući zastavom za vlakom koji je već prošao.

Ovdje treba razdvojiti dvije stvari koje se lako brkaju. Jedno je ritam – smjer i tempo kretanja. On je zajednički: hrvatska inflacija ubrzava i usporava u taktu s Poljskom, Mađarskom, Slovenijom i Austrijom, kao dio jednoga srednjoeuropskog objekta. Drugo je razina, visina vala. I ona nije jednaka. Austrija i Slovenija na otprilike su dva posto, a hrvatska stopa stoji pri vrhu EU-a, blizu dvostruko više. Jašemo isti val, ali na njemu plivamo više.

Zašto? Jer taj višak iznad europskog prosjeka nije stigao ni iz Bruxellesa ni s naftnih tržišta – domaći je. Sjeda na nas koncentriranom trgovinom i slabom konkurencijom, nekonkurentnom strukturom gospodarstva, kao dio poreza i trošarina, kao način na koji se zalijepilo i ustalilo zaokruživanje cijena uz euro. To je onaj dio signala koji statistika vidi kao šum, a kupac kao račun.

Sjetimo se 2022. i 2023., kad smo s eurom dočekali dvoznamenkaste stope. To nije bila zbrka slučajnih sektorskih šokova, nego zajednički udar (vanjskog objekta) u punoj snazi: čak 92 posto skupina raslo je istodobno. Val je stigao izvana i prije eura, euro mu je dao datum i priliku. Kad je val splasnuo, ostao je domaći uzrok – cijene se nisu vratile, a naša se stopa zaglavila pri vrhu Europe. Inflacija koja prestaje biti sektorska i postaje sustavna.

Što nam onda preostaje?

Ovdje obično slijedi politička bajka o 'borbi protiv inflacije'. Realnost je trezvenija. Ritam inflacije uvozimo i na njega nemamo polugu – sidro je vani, u cijenama energije i ECB-ovoj monetarnoj politici. Ali višak iznad tog ritma je naš, i to je jedino mjesto na kojemu domaća poluga doista radi: jačanje konkurencije u trgovini, porezna i energetska politika, transformacija strukture gospodarstva, zaštita onih koje val najjače nosi. Ne upravljanje potražnjom, nego upravljanje onim 'viškom' po kojemu smo skuplji od susjeda.

Jer poruka snimke jasna je kao i ona astronomska. Inflacija u maloj, otvorenoj, euriziranoj Hrvatskoj uglavnom je jedan objekt, uglavnom uvozni. Ritam nam dolazi izvana i njega ne biramo. No visinu vala – onaj postotak ili dva po kojemu smo skuplji od susjeda –​ itekako možemo. Kao i s crnom rupom: ono što ne vidimo, svejedno nas povlači; ali ono što jest naše ne smijemo pripisivati drugima, nego moramo rješavati sami.