Najvažnija menadžerska vještina zapravo je znati što nije vaš posao

Disruptori naših donedavno ugodnih života kote se nikad viđenom brzinom. Ujutro nismo ni pošteno krmelje obrisali, a već nas plavi ekran zasipa detaljima novih kataklizmi, ratova, zavjera, kriza. Nad svime time stoje posao, šefovi (pardon, lideri), prekobrojni zadaci ili, ako lidersku ulogu igramo sami, pritisak donošenja najboljih odluka u svijetu koji im se stalnim mijenama smije u lice.

Zemljani su izmučeni življenjem između jučer i sutra, beskrajno se vrteći između depresije i anksioznosti. Industrija crvenih i plavih tableta cvjeta. A paralelno cvjeta i industrija 'rada na sebi'. Toliko da je već hipertrofirala. Police knjižara pucaju pod težinom priručnika za samopomoć, aplikacije za meditaciju bilježe stotine milijuna preuzimanja, a industrija osobnoga razvoja kešira desetke milijardi dolara.

Čovječanstvo se nikada intenzivnije nije bavilo svojim mentalnim zdravljem, no, paradoksalno, globalne stope anksioznosti, depresije i osjećaja izgubljenosti rastu. Upali smo u zamku konzumiranja koje je pojelo djelovanje (čak 80 posto kupaca knjiga samopomoći ljudi su koji su već kupili naramak takvih knjiga pa uokolo sipaju mudrosti bez stvarnoga pomaka u/na sebi). Uz dodatnu potenciju obveznoga pozitivnog mišljenja (ne daj Bože da se suočimo sa stvarnim probavljanjem neugodnih emocija).

Događa nam se i svojevrsna kognitivna prepotencija. Današnji rad na sebi zahtijeva savršenu optimizaciju apsolutno svake pore života: prehrane (još niste skinuli onih pet kila?), sna (vjerojatno se niste pošteno naspavali od pretkovid-vremena), disanja (uza sve meditacije još je plitko i anksiozno?), karijere (radite od 've do ve', no vrh hijerarhije izmiče?), odnosa (ne znate koji točno najbrže pucaju, još manje kako ih pokrpati?), jutarnje rutine (dvije čaše vode, 20-minutna meditacija, brzinsko istezanje, kava, doručak, dovršavanje prezentacije…). Rad na sebi postao je nova neuroza.

Četiri stupa vrline

I onda, evo nas s još jednom knjigom. Osim što to nije. Jer, 'Invictus' Marcosa Vázqueza (španjolski inženjer, autor i poznati bloger) ne traži ni meditaciju, ni disanje, ni dubljenje na glavi, ni fensi ​podmetač za jogu, ni odlazak na skupe seminare/vođeno vodstvo/radionice/duhovne prakse. Traži ono što već posjedujemo u sebi: vrline, um, prisutnost, kvalitetu misli. Pojam invictus ili 'nepobjediv' odnosi se prije svega na najmoćniji i najsofisticiraniji alat koji poznajemo – naš um.

I to na način osmišljen prije više od dvije tisuće godina. Naime, nepobjediv um izrasta iz stoicizma, starogrčke, vrlo praktične, filozofije koju je dalje, sve do naših vremena, pronijela rimska antika, na leđima njezinih najpoznatijih zagovaratelja, Epikteta, Seneke i Marka Aurelija. Svi su se oni vrtjeli oko najvažnije stvari, vrline, jer su smatrali da je moralno ponašanje nužan i dovoljan uvjet za postizanje sreće.

Da, govoriti o vrlini u 21. stoljeću, u vremenu u kojemu je 'ja' pojeo 'mi', čini se poput nekoga zastarjelog priručnika za dobro ponašanje supruga, no zaronimo li dublje, možete li se sjetiti ijedne kulture koja je zagovarala kukavičko, okrutno ili impulzivno ponašanje? Zaronimo li još dublje, ispod pokrivnoga sloja vrline otkriva nam se svijet četiriju njezinih stupova: mudrosti, hrabrosti, pravednosti i discipline. Vjerujem kako baš i nismo sigurni da te vrline poliramo u svojim svakodnevnim životima, posebno posljednju, jer vrijeme za disciplinu otima nam posao i 'rad na sebi'. No upravo su to gradivna tkiva koja stvaraju (i) dobre lidere.

Cijena nečinjenja

Pa, kako točno 'Invictus' može izgraditi podlogu za bolje poslovne odluke i stvoriti bolje lidere? Menadžerski posao podrazumijeva donošenje odluka i onda kada nema potpunih informacija, uz pritisak rokova, rezultata, nepredvidivih okolnosti i vječitu borbu za vrijeme i fokus. Istodobno, kad otvore usta i pišu odluke, menadžeri uglavnom zbore o strategiji, produktivnosti, agilnosti i upravljanju promjenama. Gotovo nikada ne govore o onome tko svim tim procesima upravlja – o čovjeku i njegovu umu.

Što se događa s kvalitetom naših odluka kada smo pod pritiskom? Koliko vremena trošimo na probleme na koje uopće nemamo utjecaja? Koliko poslovnih prilika propustimo jer bježimo od neuspjeha? Koliko nam radnoga dana pojedu tuđi prioriteti, sastanci, poruke i neprestane distrakcije? U knjizi 'Invictus: Postani nepobjediv uz mudrost stoika i modernu psihologiju' Vázquez povezuje ideje Seneke, Epikteta i Marka Aurelija i pretvara ih u praktične alate za svakodnevni život.

Iz knjige nije teško iščitati glavnu poruku: najvažnija menadžerska vještina zapravo je znati što nije vaš posao! Naime, temelj je stoicizma razlikovanje onoga što možemo kontrolirati od onoga što ne možemo. Naravno da CEO, COO, CFO, CPO ili neki peti 'C' ne može kontrolirati tržište, poteze konkurencije, geopolitičke događaje, promjene regulative ili reakciju svakoga kupca. Pa ipak, koliko se mentalne energije svakodnevno troši upravo na takve stvari?

'Invictus' podsjeća na to da svoju pozornost trebamo fokusirati na područje u kojemu imamo stvarnu moć: na kvalitetu odluke, pripremu, trud i vlastito djelovanje. Zapreke su neizbježne, ali prihvaćanje onoga što ne možemo promijeniti ostavlja više energije za ono što doista ovisi o nama. Suprotno onomu što se, primarno zbog kršćanskoga otiska u stoicističkim idejama, čini kao pasivnost i rezignacija.

Naprotiv, riječ je o vrlo racionalnome upravljanju ograničenim resursom – vlastitom pozornošću. No čak i ako je imamo dovoljno, pa donesemo dobru odluku, ona može skončati lošim rezultatom. Naime, možemo imati kvalitetnu analizu, kompetentan tim i dobar plan, no okolnosti se ipak mogu okrenuti protiv nas. Vázquez zato upozorava na opasnost pretjeranoga vezivanja vlastite vrijednosti uz krajnji rezultat. Dio ishoda uvijek ostaje izvan naše kontrole; ono što možemo procjenjivati jest jesmo li, s informacijama koje smo tada imali, djelovali ispravno i uložili najbolji trud.

Za lidere ta je distinkcija posebno važna. Vázquez predlaže da se, kada se bojimo iskoračiti u mrak, ne pitamo što možemo izgubiti ako pokušamo, nego i koliko će nas stajati opcija nečinjenja.

Praktični alati

Autor stoicizam ne predstavlja kao akademsku raspravu, nego kao skup praktičnih alata za suočavanje sa strahom, problemima, kušnjama i vlastitim reakcijama. Najvažnija bitka, u toj perspektivi, nije ona protiv konkurencije, nego ona koju neprestano vodimo sa sobom. U okružju u kojemu ne možemo kontrolirati tržište, konkurente i budućnost konkurentska prednost može biti sposobnost da bolje upravljamo jedinim sustavom koji nam je uvijek dostupan – vlastitim umom.

Ipak, da raščistimo, mudro i disciplinirano oblikovati misli i emocije koje se prirodno stvaraju nakon nekoga događaja, dakle prihvaćati vanjske okolnosti kao nepromjenljive, ne podrazumijeva divan život i još divniji kraj. Pokazuje nam to i Marko Aurelije, koji je skončao na sjevernoj granici Rimskoga Carstva, na bojištu, umrijevši od kuge ('Gladijator' nije povijesno točan).

No dok je jednaka apsolutna moć sve druge careve pretvarala u tirane, on je vladao jačanjem vlastite odgovornosti, časnosti i ispravnosti. Kontrolom uma i misli i za neduga je života ostavio dovoljno prostora za vlastiti mir i sreću. I, ne, ne trebamo biti Marko Aurelije da bismo ovim svijetom i vlastitim životom brodili lišeni depresije i anksioznosti. Stoga, stoicizam u ruke, disciplinu i praksu u um i pravac do sreće.