Nixonova ostavka: Nakon Watergatea više ništa nije bilo isto

Dana 9. kolovoza 1974. Richard Nixon (1913. – 1994.) podnio je ostavku na dužnost predsjednika SAD-a. Bio je to vrhunac afere Watergate, političkog skandala koji je započeo dvije godine ranije provalom i postavljanjem prislušnih uređaja u sjedište Demokratske stranke u washingtonskom kompleksu Watergate. Istraga je postupno otkrila povezanost provalnika s Nixonovom kampanjom te pokušaj Bijele kuće da prikrije aferu i opstruira istragu, a Nixon je postao jedini američki predsjednik koji je podnio ostavku.

Više od običnog političkog skandala

Watergate nije bio samo slučaj političke špijunaže. Istraga je pokazala postojanje šire mreže zlouporabe vlasti: prisluškivanja, opstrukcije pravosuđa, uništavanja dokaza, pritisaka na državne institucije i korištenja obavještajnog aparata u političke svrhe. Upravo je pokušaj prikrivanja afere na kraju bio pogubniji od same provale.  

Kad je postalo jasno da postoje snimke razgovora iz Ovalnog ureda koje potvrđuju Nixonovu ulogu u prikrivanju skandala, čak su mu i najbliži politički saveznici okrenuli leđa. Kako bi izbjegao opoziv i gotovo sigurnu smjenu, podnio je ostavku.  

Što je Watergate promijenio?

Posljedice su bile dalekosežne.

Prije svega, ojačana je kongresna kontrola nad predsjednikom i administracijom. Uvedena su nova pravila financiranja izbornih kampanja, pojačan je nadzor nad radom obavještajnih službi, a novinarstvo je dobilo status svojevrsne četvrte grane vlasti. Novinari Washington Posta Bob Woodward i Carl Bernstein postali su simbol istraživačkog novinarstva koje može srušiti i najmoćnijeg čovjeka na svijetu.  

Možda je još važnije što je Watergate trajno promijenio odnos Amerikanaca prema politici. Nakon 1974. nestao je dio povjerenja u institucije i predsjednike. Građani su postali sumnjičaviji prema vlasti, a mediji agresivniji u nadzoru političara.  

Bez Woodwarda i Bernsteina možda ne bi bilo Watergatea kakvog danas poznajemo. Međutim, možda ga ne bi bilo ni bez tajanstvenog izvora poznatog pod pseudonimom 'Duboko grlo' (Deep Throat). Taj anonimni izvor godinama je ostao jedna od najvećih tajni američkog novinarstva i politike.  

Tek više od trideset godina kasnije otkriveno je da se iza tog imena skrivao Mark Felt, tada drugi čovjek FBI-ja. Njegove informacije pomogle su Woodwardu i Bernsteinu usmjeriti novinarsku istragu prema Bijeloj kući i postale simbol važnosti povjerljivih izvora i zviždača u razotkrivanju zlouporabe vlasti.

Hrvatski Watergate koji to zapravo nije bio

U Hrvatskoj se izraz ‘Watergate’ često koristio za afere prisluškivanja, tajnog snimanja i zlouporabe obavještajnog sustava. Tijekom posljednjih tridesetak godina bilo je više takvih slučajeva, od političkih prisluškivanja devedesetih do afera vezanih uz tajne službe nakon 2000. godine.

U listopadu 2012. otkriveno je kako su se unutar policije i sigurnosnih struktura bez adekvatnog nadzora i sudskih naloga tražili i preuzimali telekomunikacijski podaci i ispisi poziva građana, političara te novinara. 

Premijer Zoran Milanović i predsjednik Ivo Josipović javno su reagirali na aferu koju su mediji i politika prozvali ‘hrvatskim Watergateom’. Nakon afere smijenjen je čelnik Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) Petar Mišević. U isto vrijeme javnost su potresale i odvojene istrage o curenju i prodaji povjerljivih policijskih informacija, u kojima su uhićeni policajci i osobe iz kriminalnog miljea. 

Kao direktna posljedica afere promijenjeni su propisi i uveden je stroži nadzor nad radom Operativno-tehničkog centra (OTC) i policijskim traženjem telekomunikacijskih podataka kako bi se zaštitila ljudska prava. 

Međutim, i kasnije je bilo povremenih afera u kojima su uhićivani policajci i njihovi kriminalni klijenti. Ipak, nijedna domaća afera nije proizvela posljedice usporedive s američkim Watergateom. Nijedan hrvatski predsjednik ili premijer nije pao zbog nezakonitog prisluškivanja političkih protivnika. Niti je neka velika afera rezultirala dubokom reformom sustava koja bi promijenila odnos politike, obavještajnih službi i medija.

Razlika između Amerike i Hrvatske

Nixon nije pao zato što je bio uhvaćen u pogrešci. Pao je zato što su institucije, sudovi, Kongres, mediji pa čak i dio njegove vlastite stranke zaključili da nitko ne smije biti iznad zakona. Pola stoljeća kasnije Watergate se više ne pamti zbog provale u jednu zgradu. Pamti se kao trenutak kada je najmoćniji čovjek na svijetu morao odstupiti pred snagom institucija.

Upravo zato riječ ‘Watergate’ nije postala sinonim za prisluškivanje ili političku špijunažu. Postala je sinonim za odgovornost vlasti pred zakonom. A aktualna je i danas, kad najviši hrvatski dužnosnici minimiziraju niz afera povezanih s najvišim vrhovima vlasti, dok američki predsjednik, unatoč ustavnom ograničenju na dva izbora za predsjednika, opetovano koketira s idejom trećeg mandata.