Oktavijan Miletić: Otac hrvatskog filma koji je u Zagreb donio i jazz

Dana 17. kolovoza 1987. u Zagrebu je u 85. godini umro Oktavijan Miletić, redatelj, snimatelj, scenarist i filmski vizionar kojega se često naziva ocem hrvatske, pa i jugoslavenske kinematografije. Bio je prvi hrvatski autor koji se sustavno bavio filmom, a njegov Lisinski iz 1944. ostao je upamćen kao prvi hrvatski dugometražni igrani zvučni film te najstariji sačuvani hrvatski igrani film. 

Ipak, Miletićev doprinos hrvatskoj kulturi bio je mnogo širi od filma. Malo je poznato da je upravo on bio među pionirima jazza u Hrvatskoj.

Donio saksofon u Zagreb

Nedugo nakon Prvog svjetskog rata mladi se Miletić, tada student Trgovačke akademije u Zagrebu, otputio u Beč kako bi naučio nešto više o filmu, mediju koji ga je već tada fascinirao. U bečkom Prateru upoznao je američki glazbeni bračni par Wellman, koji je izvodio glazbu na granici između jazza i plesne glazbe. Sprijateljio se s njima, a na rastanku je od Wellmana dobio rabljeni C-melody saksofon. Donio ga je u Zagreb, počeo svirati i ubrzo postao predvodnik tadašnje zagrebačke sinkopirane glazbe. 

Jazz je od 1926. svirao i u programima tek pokrenute Radio-postaje Zagreb, te osnivao vlastite sastave. Među sastavima koje je vodio bili su Toranj Syncopa i Zagreb Syncopaters. Za jedan je od koncerata novinar u zagrebačkom listu Novosti napisao 'da je održan koncert grupe Sinko Petra'. 

Poticajno obiteljsko okruženje

Naziv prvog sastava nastao je prema tornjiću obiteljske kuće u Jurjevskoj ulici, gdje su se održavale probe. Upravo obiteljsko okruženje objašnjava njegovo rano zanimanje za umjetnost i kulturu. Rođen je 1902. kao sin Stjepana Miletića, prvog intendanta Hrvatskog narodnog kazališta i jednog od najvažnijih reformatora hrvatskog kazališta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.  

Filmsku karijeru započeo je još 1920-ih. Njegovi amaterski i eksperimentalni filmovi osvajali su međunarodne nagrade, a film Poslovi konzula Dorgena 1933. pohvalio je i žiri kojim je predsjedao jedan od braće Lumière. Snimio je i Šešir iz 1937., koji se često navodi kao prvi hrvatski zvučni film.  

Lisinski – filmska i politička priča

Vrhunac redateljskog rada predstavlja Lisinski, najstariji sačuvani hrvatski igrani film, zbog čega njegovo značenje nadilazi političke okolnosti u kojima je nastao. Priča o Lisinskom nije samo filmska nego i politička. 

Snimljen je 1944. u okviru Hrvatskog slikopisa, državne filmske kuće NDH. Miletić je pritom morao balansirati između povijesnih činjenica i političkih zahtjeva režima. U filmu nije bilo poželjno naglašavati ilirski pokret, kojem je Vatroslav Lisinski pripadao, a prešućivani su i detalji iz skladateljeva podrijetla, uključujući činjenicu da je rođen kao Ignaz Fuchs.  

Ironično, politički teret filma nije nestao završetkom rata. Premda Lisinski nije izrazito ideološko ostvarenje, činjenica da je nastao u NDH dugo je pratila njegova autora. Nakon 1945. Miletić je nastavio raditi kao snimatelj, pedagog i autor dokumentarnih filmova, ali više nikada nije režirao cjelovečernji igrani film. Teško je dokazati da je razlog bila isključivo ratna biografija njegova najpoznatijeg djela, no jednako je teško izbjeći zaključak da su političke okolnosti bitno utjecale na njegovu redateljsku karijeru.  

Film i jazz u Hrvatskoj nakon Miletića

Gotovo četiri desetljeća nakon njegove smrti hrvatski film nalazi se drugačijem položaju nego u Miletićevo vrijeme. Najprije je trebao preživjeti raspad jugoslavenskog tržišta, pa digitalizaciju i konkurenciju streaming servisa. Ipak, produkcija je danas kontinuirana, a domaći autori redovito sudjeluju i osvajaju nagrade na međunarodnim festivalima. 

Istodobno, jazz danas više nije egzotična glazba za uski krug entuzijasta, nego stabilan dio hrvatske glazbene scene s festivalima, obrazovanim glazbenicima i međunarodno priznatim izvođačima.

Zbog svega toga Oktavijan Miletić ostaje jedinstvena figura hrvatske kulture: čovjek koji je pomagao stvarati hrvatsku kinematografiju, a istodobno otvarao vrata jazzu u Zagrebu.