Srebro iz Moskve: Dan kada je Hrvatska postala svjetski prvak u slavlju

Zagreb je 16. srpnja 2018. doživio najveće javno okupljanje u hrvatskoj povijesti. Dan nakon finala Svjetskog prvenstva u Moskvi, hrvatsku nogometnu reprezentaciju, osvajača srebrne medalje, na ulicama i trgovima Zagreba dočekalo je između 500.000 i 550.000 ljudi. Put od zračne luke do Trga bana Jelačića, koji se inače prelazi za pola sata, trajao je više od pet sati.

Taj dan nije bio samo proslava sportskog uspjeha. Bio je to najveći javni skup u hrvatskoj povijesti – veći od Radićeva pogreba 1928. i Tuđmanova pogreba 1999. – i trenutak nacionalnog zajedništva kakav Hrvatska rijetko doživljava.

Generacija koja je obilježila desetljeće

Danas, s odmakom od osam godina, jasno je da Moskva nije bila vrhunac jedne priče, nego početak nove.

U Rusiji se pojavila generacija koju će javnost kasnije povezivati s izbornikom Zlatkom Dalićem. Premda su jezgru činili već afirmirani igrači poput Luke Modrića, Ivana Rakitića, Ivana Perišića i Marija Mandžukića, upravo je Moskva stvorila kult reprezentacije koji je sljedećih godina prerastao sport.

Da srebro nije bilo slučajnost, potvrđeno je već 2022. godine u Kataru novom medaljom – broncom. Godinu poslije Hrvatska je igrala finale Lige nacija, najveći uspjeh u povijesti tog natjecanja za jednu tako malu zemlju.  

Mnogi će upravo razdoblje od Moskve 2018. do završetka aktualnog europskog ciklusa pamtiti kao ‘Dalićevu eru’. Najuspješnije desetljeće hrvatskog nogometa možda bi dobilo još ljepši epilog da nije bilo ozljeda ključnih igrača uoči prvenstva koje upravo završava i kontroverznih sudačkih odluka zbog kojih je Hrvatska ispala u šesnaestini finala od Portugala.  

Što se promijenilo u 20 godina

Zašto je 2018. bila veća od 1998.? Na prvi pogled odgovor se čini jednostavan: srebro je veće od bronce. Ali to nije cijela priča.

Brončani Vatreni iz 1998. bili su pioniri. Hrvatska je bila mlada država, svega tri godine nakon završetka rata. Uspjeh Šukera, Bobana, Prosinečkog i Blaževića bio je golemo iznenađenje, ali tada još nije postojao kult reprezentacije kakav poznajemo danas. Na njihovu dočeku okupilo se oko 70.000 do 80.000 ljudi.  

Dvadeset godina kasnije situacija je bila potpuno drukčija.

Hrvatska je već imala generacije odrasle uz reprezentaciju. Modrić i društvo nisu predstavljali samo sportski uspjeh nego i potvrdu da zemlja od manje od četiri milijuna stanovnika može biti među najboljima na svijetu. Društvene mreže dodatno su pojačale osjećaj zajedništva, a višegodišnja politička i društvena polarizacija stvorila je potrebu za rijetkim trenucima u kojima su se gotovo svi mogli složiti oko iste stvari.

Srebro iz Moskve postalo je mnogo više od medalje.

Od Severine do Thompsona

Zanimljivo je promatrati i kulturnu razliku između dviju generacija.

Doček brončanih Vatrenih 1998. obilježila je Severina i tadašnji dominantni hrvatski pop. Njezina pjesma ‘Djevojka sa sela’ bila je jedan od zaštitnih znakova prvenstva u Francuskoj.  

Dvadeset godina kasnije sami su reprezentativci poželjeli da se u autobusu i na pozornici pojavi Marko Perković Thompson. Završna izvedba pjesme ‘Lijepa li si’ postala je jedan od simbola moskovskog srebra.  

Ta razlika govori i o promjeni generacijskog identiteta. Hrvatska 1998. slavila je završetak jednog turbulentnog razdoblja. Hrvatska 2018. slavila je samopouzdanje i uspjeh generacije koja je odrasla nakon rata.

Bradbury proglasio Hrvatsku prvakom svijeta

Britanac Paul Bradbury, koji u Hrvatskoj živi više od dva desetljeća, uvrstio je proslave među deset stvari koje Hrvatska radi bolje od gotovo svih drugih zemalja svijeta. Kao ključni primjer naveo je upravo doček Vatrenih 2018., ali i slavlje nakon Goranova Wimbledona.

Bradbury je čak ustvrdio da je Hrvatska ‘svjetski prvak u slavlju’ te da podjednako strastveno slavi život i smrt. Usporedio je veličanstveni doček Vatrenih s jednako emotivnim ispraćajem Olivera Dragojevića samo nekoliko dana poslije.  

U tome možda leži objašnjenje zašto je nogomet u Hrvatskoj odavno prerastao status ‘najvažnije sporedne stvari na svijetu’.

Nijedan drugi događaj ne može okupiti pola milijuna ljudi na ulicama Zagreba. Nijedan drugi događaj ne može istodobno povezati Dalmaciju i Slavoniju, navijače Hajduka i Dinama, Hrvate u domovini i iseljeništvu.

Na takvo manifestiranje zajedništva imune su samo polemike 'za i protiv Thompsona', i glazbeno-politička prepucavanja ljevice i desnice.