AfD više nije samo stranka istočnih Nijemaca, a ni samo političke desnice

Europski i njemački političari te pridruženi im analitičari s neskrivenim strahom ovih dana gledaju prema njemačkoj pokrajini Saska-Anhaltu. Mala je to pokrajina, s tek nešto više od dva milijuna stanovnika ili oko 2,5 posto ukupnoga njemačkog stanovništva.

Do ponovnog ujedinjenja države 1990. bila je dio prosovjetske Istočne Njemačke (DDR). Upravo u to doba njemačkog ujedinjenja rođen je Ulrich Siegmund, taj mračni predmet strepnje i straha njemačkog i europskog političkog i medijskog establišmenta. Na nedjeljnim pokrajinskim izborima u Saska-Anhaltu izborne ankete AfD-u i Siegmundu kao njegovu kandidatu za šefa pokrajinske vlade predviđaju uvjerljivu izbornu pobjedu. Možda čak osvajanje apsolutne većine. Dvostruki je strah pred ne-AfD-ovim ostatkom političke scene u Saska-Anhaltu, Njemačkoj i Europskoj uniji.

Propuštena neutralizacija ekstremista

Prvi je strah od apsolutne pobjede koja bi Ulricha Siegmunda prema svim demokratskim uzusima učinila prvim AfD-ovim šefom neke pokrajinske vlade u Njemačkoj. Drugi je strah još neugodniji i protivan je samom duhu parlamentarne demokracije: budu li AfD i Siegmund 'samo' relativni izborni pobjednici, širi se uvjerenje da bi se sve druge stranke, od CDU-a na središnje-desnoj strani do Linkea na ultralijevoj, trebale ujediniti kako bi onemogućile AfD da uđe u vlast i očuvale prema njemu politički vatrozid zabrane koaliranja.