Novi hladni rat? Ne, ovo je mnogo opasniji i složeniji odnos SAD-a i Kine

Sastanak na vrhu američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog vođe Xi Jinpinga u Pekingu nije čarobnim štapićem završio američko-izraelski rat protiv Islamske Republike Iran. Nije otvorio ni Hormuški tjesnac, nije okončao rusko-ukrajinski rat, nije... Ali učinio je nešto dugoročno važnije, nešto što će ga učiniti povijesnim: prikazao je javno tko danas upravlja svijetom, tko postavlja temelje novoga svjetskog poretka.

To su SAD i Kina. Očekivani Trumpov poziv Xiju da se Kina snažnije uključi u mirovni proces s Iranom, koji je ovaj ljubazno prihvatio, i vrlo pomirljivo Trumpovo stajalište prema Tajvanu, gdje ne želi vidjeti nasilno pripojenje, ali nije zainteresiran ni za vođenje rata tako daleko od američkih granica, obrisi su te nove bipolarnosti na djelu na geopolitičkome planu. U tom kontekstu Putinov posjet Pekingu nakon Trumpova nije pokazatelj neke njegove nove snage, već znak da prepoznaje trenutak i aktivno nastoji uklopiti Rusiju, kao i budući mir ili zamrznuti rat s Ukrajinom, u tu novu podjelu karata i utjecaja koja se stvara unutar osi Washington – Peking.

Znaci procesa već su se vidjeli

Taj proces, dakako, nije počeo sastankom na vrhu u Pekingu. Trajao je, a bio je primjetan i prije, ako se oslobodimo banalne medijske analitike na razini kvartovskih kladionica koja svakoga dana iznjedri nekoga novog ratnog ili političkog pobjednika i gubitnika. Primjerice, kada je Kina stoički prihvatila gubitak de facto kontrole nad Panamskim kanalom, odnosno Trumpovo mirno preuzimanje nadzora uz prijetnju silom na samome početku drugoga mandata. Ili kada je na samome početku ove godine samo sa simboličnim neslaganjem popratila američki desant i uhićenje Nicolása Madura uz kontrolirani zaokret geopolitički Venezuele prema SAD-u.