Od spaljenog sela do 700 zaposlenih: Životna priča Murata Pašića

Početkom ove godine jedan od najdugovječnijih hrvatskih biznismena Murat Pašić u Sarajevu je proslavio svoj 92. rođendan. Okupila se rodbina, pjevale su se stare pjesme – sevdalinke, a svojim su ih pjesmama zabavljali Hari Mata Hari i Ana Bekuta. Evocirale su se uspomene, a Murat je, govori nam, bio dosta veseo i sretan jer je ostvario svoj najvažniji životni cilj – zajedništvo obitelji, koje nema cijenu.

Dočekao nas je njegov sin i dugogodišnji poslovni partner Damir Pašić, koji nas je proveo po prostranom, lijepo uređenom dvorištu, pravoj maloj oazi u zagrebačkoj betonskoj džungli kojoj se nismo mogli nadiviti. Murat je izašao iz kuće u kolicima, koja mu služe za brže kretanje; inače redovito hoda vježbajući sa svojim trenerom.

Kolega fotograf Ratko Mavar i ja pitamo ga za zdravlje, kaže da je dobro s obzirom na godine, a ima i jako dobro pamćenje, u što ćemo se uvjeriti tijekom razgovora. Damir me je obradovao turskom kahvom bez koje inače ne funkcioniram, s nestrpljenjem očekujući kad će Murat početi pričati svoju životnu priču.

Proslava 92. rođendana Murata Pašića u Sarajevu

Četnici i komšije

Rođen je 2. siječnja 1934. u selu Mulji, općina Avtovac, srez Gacko u BiH. Otac Šerif i majka Delva imali su sedmero djece, tri kćerke i četiri sina, od kojih je Murat bio najstariji. Po ocu je Murat nazvao tvrtku Šerif Export-Import kada ju je 1989. osnovao sa sinom Damirom. U Muljima su živjeli do kraja 1940., a već početkom rata 1941. sa sedam godina svjedočio je zlu – ​četnici su napali njegovo selo, opljačkali i sve kuće zapalili. Obitelj je izbjegla u veliko selo Fazlagića Kulu, a odatle je dio, u kojem je bio i on, otišao u Trebinje kod rođaka, a ostali su spas našli u Sarajevu. Potkraj 1941. cijela se obitelj skrasila u Sarajevu, gdje je počela normalnije živjeti.

– Naše selo, u kom su živjeli samo Pašići, bilo je bogato. Ali želim naglasiti da to nisu napravili naši komšije. Kad smo bježali u Fazlagića Kulu, rahmetli (pokojni) dedo Zejnil je vodio moga brata i mene i rekao nam je: 'Djeco moja, da znate, ovo nisu uradili komšije, nego crnogorski četnici, pljačkaši.' Komšije su zajedno s mojom obitelji, koja se vratila poslije rata, gradili kuće – prisjeća se Murat, i nakon toliko vremena vidno dirnut komšijskom solidarnošću.

Naglašava da su u tom ratu komšije bili mnogo bolji nego u ovom zadnjem.