Johnny Weissmuller: Hrvatske željeznice još čekaju svog Tarzana

Dana 9. srpnja 1922. 18-godišnji američki plivač Johnny Weissmuller preplivao je 100 metara slobodnim stilom za 58,6 sekundi i postao prvi čovjek koji je tu dionicu svladao za manje od jedne minute. 

Danas – kad je svjetski rekord spušten na 46,40 sekundi - takav rezultat više ne zvuči spektakularno, ali prije 104 godine predstavljao je probijanje jedne od najvećih psiholoških granica u sportu. Stoljećima su ljudi vjerovali da postoje granice koje se ne mogu prijeći. Weissmuller je pokazao da su mnoge od njih zapravo samo u našim glavama.  

Sport kao laboratorij napretka

Upravo zato sport nije samo natjecanje nego i laboratorij napretka. Povijest sporta puna je „nemogućih“ rezultata koji su nakon prvog uspjeha postali nova norma. Roger Bannister 1954. prvi je istrčao milju za manje od četiri minute, a 1999. je Marokanac Hicham El Guerrouj istrčao aktualni svjetski rekord za oko 16 sekundi brže. Sprinteri su desetljećima lovili granicu od deset sekundi na 100 metara. Svaka generacija pomiče granice koje je prethodna smatrala konačnima.

Weissmuller je pritom ostao jedinstven slučaj. Svjetske je rekorde rušio čak 67 puta, a natjecateljsku karijeru završio neporažen. Osim toga, većina sportskih rekordera danas je poznata samo ljubiteljima sporta. On je rekord pretvorio u globalnu slavu. 

Prvi uvjerljivi superheroj

Nakon pet olimpijskih zlata postao je Tarzan, najpoznatiji filmski junak svoje epohe. Prije Supermana, Batmana i Marvelovih junaka upravo je Tarzan bio prethodnik modernih superheroja, a njegovu je uvjerljivost stvarala činjenica da ga je glumio čovjek koji je doista pomicao ljudske granice.  

No granice nisu važne samo u sportu. One su jednako važne u gospodarstvu. Napredak najčešće počinje onoga trenutka kada netko dokaže da je nešto moguće.

Tehnologija 'skraćuje' vrijeme 

Početkom 20. stoljeća plovidba preko Atlantika trajala je danima. Danas putnički zrakoplovi povezuju Europu i Sjevernu Ameriku tijekom jednog radnog dana. Nekada se između Madrida i Barcelone putovalo gotovo cijeli dan, a danas brzi vlakovi tu udaljenost svladavaju za oko dva i pol sata. London i Pariz, gradovi između kojih su putnici nekoć računali cijele dane putovanja, danas su povezani željeznicom i udaljeni tek nešto više od dva sata.

Iza svakog ubrzanja krije se ista logika kao i iza Weissmullerovih 58,6 sekundi. Netko prvi pomakne granicu, konkurenti ga slijede, a ono što je jučer izgledalo revolucionarno ubrzo postaje svakodnevica.

Mate Rimac u globalnoj utrci

To se posebno jasno vidi u automobilskoj industriji. Formula 1 nije samo sport. Vozači su ujedno promotori tehnološke superiornosti svojih momčadi i proizvođača. Pobjede na stazi desetljećima su bile dokaz inženjerske izvrsnosti koji se kasnije pretvarao u prodajne rezultate na tržištu.

I Hrvatska danas ima svog izazivača granica. Mate Rimac sudjeluje u globalnoj utrci električnih hiperautomobila, pokušavajući pomaknuti granice brzine, ubrzanja i baterijske tehnologije. Rekordi više nisu pitanje samo prestiža nego i tržišne pozicije. Kao što je prije stotinu godina svijet gledao koliko brzo može plivati Weissmuller, danas gleda koliko brzo mogu voziti automobili nove generacije.

Zato je priča o Johnnyju Weissmulleru mnogo više od plivačkog rezultata. To je priča o civilizacijskom napretku. O ljudskoj potrebi da stalno provjerava može li dalje, brže i bolje.

Izuzeci na hrvatskim tračnicama

Ipak, nisu sve granice jednako pomaknute.

Od Weissmullerova rekorda prošlo je više od stoljeća. Zrakoplovi su višestruko skratili putovanja preko oceana. Vlakovi su približili europske metropole. Automobili su postali pokretna računala. No kada je 1966. uveden električni vlak između Rijeke i Zagreba, putovanje je trajalo četiri sata i dvadeset minuta. Današnji vlak vozi – otprilike isto toliko. 

Još je paradoksalnija situacija s relacijom do Koprivnice, na kojoj je 1980-ima najbrži vlak vozio 55 minuta, danas mu treba najmanje 70 minuta, a kad završi rekonstrukcija putovanje će se 'skratiti' na 60-ak minuta.  

Johnny Weissmuller dobio je svoj trenutak 1922. Hrvatska željeznice svoj još uvijek čekaju. Možda joj nedostaje vlastiti Tarzan.