Sto godina HRT-a: Javna TV tek s pristojbom ravnopravna s konkurentima

Hrvatskom himnom prvi se put u eteru na srednjemu valu od 350 m (857 kHz) 15. svibnja 1926. u 20.30 oglasila Radio stanica Zagreb i od tada svakodnevno emitira. HRT je njezin institucionalni sljednik, pa se ove godine obilježava stotinu godina javnog radiodifuzijskog kontinuiteta u Hrvatskoj.

Brzi razvoj radija

Već najesen 1926. počelo je izvještavanje s terena, prenošeni su prvi koncerti i započeli su prijenosi svetih misa. Sljedeće godine prenošen je prvi koncert iz Beča, emitirana prva domaća radiodrama, počinju sportski prijenosi. Instrumentalni ansambl osnovan 1930. prerastao je u Simfonijski orkestar koji se 1948. osamostaljuje. Komorni zbor i tamburaški ansambl utemeljeni su 1941., a Plesni orkestar (kasnije Big Band, a danas Jazz-orkestar HRT-a) djeluje od 1946.

Lokalni radio Zagreb II emitirao je samostalno od 1945. do 1947., kad je ugašen, emisije su prebačene na državni radio, a zagrebačko Radio Sljeme pokrenuto je 1953.

Televizija otvorila novu medijsku eru

Točno 30 godina nakon početka emitiranja radijskog programa počinje prvo televizijsko emitiranje, čime je u Hrvatskoj počela nova medijska era. Kontinuirani program od pet sati ujutro do pet minuta poslije ponoći kreće 1960. Četiri godine kasnije radio dobiva drugi i treći program, 1972. kreće redovno emitiranje drugog TV programa. 

Treći TV program kreće 1988.,  jedno vrijeme emitira kao Z3 u partnerstvu s drugim institucijama i privatnim producentima. Kao Treći program 1991. vraća se u okrilje HRT-a, a 2012. pokreće se i HRT4. Televizija 1988. seli u novu zgradu na Prisavlju, gdje se radijski programi pridružuju 1995. Teletekst je krenuo 1990, a web stranica 1994.

Za sve to vrijeme osnivaju se radijski pa televizijski studiji u regionalnim centrima, grade se novi odašiljači i studiji, prate se moderni tehnološki iskoraci – od TV programa u boji do digitalizacije, radija na zahtjev (Slušaonica) i televizije na zahtjev (HRTi)

'Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb'

Za legendarne riječi Božene Begović 'Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb' zaslužni su članovi Radio kluba Zagreb, koji je tražio i dobio dopuštenje za emitiranje. Radio je bio u vlasništvu dioničara, nekolicine članova Kluba, do 1939. 

Uredbama sa zakonskom snagom od 17. kolovoza 1939. oduzete su koncesije radijskim društvima u Zagrebu i Beogradu te je 1940. provedena nacionalizacija radiofonije, pri čemu je država eksproprijacijom preuzela potpunu kontrolu nad radijskim emitiranjem.

Od 1941. emitira kao Hrvatski krugoval, 1945. vraća naziv Radio Zagreb, od oko 1959. postaje Radiotelevizija Zagreb, a pod današnjim nazivom - Hrvatska radiotelevizija (HRT) – emitira od 1990.

Glavna državna medijska kuća godinama je (bila) pod političkom kontrolom, koja nije do kraja popustila ni nakon demokratskih izbora niti nakon liberalizacije tržišta i dolaska konkurenata – Nove TV (2000.) i RTL-a (2004.). 

Tri nacionalne kuće bore se za svakog gledatelja. Detaljni podaci o gledanosti danas su tržišna roba i nisu javno dostupni, dok se u javnosti povremeno objavljuju tek agregirani ili selektivni presjeci, koje pojedine TV kuće koriste i isključivo u promidžbene svrhe. 

HRT jači od konkurenata 'samo' za pristojbu

HRT kao javna televizija ima dodatne programske obveze u odnosu na komercijalne kanale. S druge strane, ima znatno veću prednost u financiranju temeljem ubiranja pristojbe. Zbog toga HRT ostvaruje uvjerljivo najveće prihode – 228 milijuna eura u 2025., što je trostruko više od prvog konkurenta Nove TV. Čak 70 posto donosi zakonski obvezna pristojba. 

Zahvaljujući tome može se financirati veliki pogon s više od 2400 zaposlenih, šest puta veći od komercijalnih konkurenata. Takav model financiranja omogućuje stabilnost poslovanja, ali istodobno otvara pitanje odgovornosti prema javnosti i razlike u odnosu na konkurente, koja postoji financijski, ali gotovo je nema prema gledanosti.

Na početku emitiranja 1926. u zagrebačkoj Poštanskoj direkciji (veći dio Hrvatske) bilo prijavljeno samo 50 radiopretplatnika. Danas pristojbu plaća više od 1,2 milijuna obveznika. 

Pitanje koje danas ostaje otvoreno nije samo tko plaća pristojbu, nego dobiva li publika za nju javnu televiziju kakvu očekuje.