Nepreciznost Zakona o radu zbunjuje i suce Ustavnog suda

Jedna zanimljiva presuda Ustavnog suda tiče se svih poslodavaca. Bilo je pitanje treba li bivši zaposlenik Carinske uprave vratiti već isplaćene plaće poslodavcu jer je na sudu izgubio tvrdeći da je na poslu bio diskriminiran, zbog čega je prestao raditi. Iskoristio je priliku jer je Zakonom o radu (2003.) dano pravo radniku koji je spolno ili drukčije uznemiravan da prekine rad dok mu se ne osigura zaštita.

Tužio je državu i za to mu se vrijeme ne smije obustaviti plaća, i to u iznosu koji bi ostvario da je radio. Jednostavnije rečeno, ne radi, a prima plaću sve dok sud ne utvrdi je li doista diskriminiran. Jedini uvjet za korištenje tog prava na prekid radnikova je obveza da u roku od osam dana od dana dostave pritužbe poslodavcu zatraži zaštitu pred mjerodavnim sudom, što je u konkretnom slučaju zaposlenik Carinske uprave napravio kad je podnio tužbu protiv države 8. svibnja 2009.

Sedam godina 'hitnog' postupka

Pravomoćnom presudom (5. prosinca 2016.) Županijskog suda u Rijeci u cijelosti je odbijena tužba zaposlenika da je riječ o diskriminaciji na radnome mjestu. Budući da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev zaposlenika u sporu zbog diskriminacije, tužiteljica Republika Hrvatska tražila je povrat plaće u bruto iznosu isplaćene podnositelju u razdoblju prekinutog rada, tj. od 11. svibnja 2009. do 26. prosinca 2016., kada nije radio čekajući ishod tužbe o diskriminaciji.

Zaposlenik je pak smatrao da ne treba ništa vratiti, ali, na njegovu žalost, Županijski sud odlučio je drukčije. Zato se zaposlenik obratio Ustavnom sudu, koji je poništio presudu Županijskog suda u Rijeci prema kojoj radnik mora vratiti plaće, ali u toj odluci nije bio jedinstven.

Naime, Zakonom iz 2003. nije bilo izričito propisano da zaposlenik mora vratiti plaće ako izgubi na sudu. Tek 11 godina poslije zakonskim izmjenama dano je pravo (mogućnost) poslodavcima zahtijevati povrat isplaćene naknade ako bi se naknadno pravomoćnom sudskom odlukom utvrdilo da dostojanstvo radnika nije povrijeđeno, što je u konkretnom bio slučaj.

Međutim, Ustavni sud podsjeća da je radnik prestao raditi (podignuvši tužbu protiv države) u vrijeme kad je na snazi bio Zakon o radu iz 2003., koji nije propisivao ništa u vezi s obvezom vraćanja primljene plaće u slučaju da radnik izgubi pokrenuti antidiskriminacijski postupak. Budući da je radni spor zbog diskriminacije po naravi hitan, taj je sudski postupak trebao biti riješen davno prije 5. prosinca 2016.

Dakle, unatoč svojoj hitnoj naravi spor je trajao sedam godina i sedam mjeseci iako je propisano da se riješi u roku od šest mjeseci od podnošenja tužbe, odnosno u roku od trideset dana od primitka žalbe.

Zbog toga se radniku cijelo vrijeme isplaćivala bruto plaća, ukupno oko 107 tisuća eura. Prema stajalištu Ustavnog suda, prekid rada podnositelja trajao bi kraće te bi svakako bio dužan vratiti manji iznos da je taj postupak dovršen u zakonskom roku ili barem primjerenom roku od ukupno dvije godine, a uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, ali i opterećenost sudova. Zato je postupak vraćen na odlučivanje Županijskom sudu kako bi se pravično odredilo treba li i koliko zaposlenik vratiti od primljenih plaća.

Ipak nema pravne praznine

Međutim, želim reći da je stari Zakon o radu bio nepravedan jer nije izričito nalagao povrat novca, iako su pisci tog zakona trebali predvidjeti i nakane muljatora. Ali unatoč toj zakonskoj nedorečenosti sudac Miroslav Šumanović, koji se nije složio s presudom većine sudaca Ustavnog suda, smatra da je trebalo odbaciti ustavnu tužbu te da zaposlenik treba vratiti novac.

Naime, iako Zakon o radu iz 2003. ne spominje izričito povrat novca, on naglašava da u njemu piše da se za pitanje koje nije uređeno tim ili drugim zakonom primjenjuju opći propisi obveznog prava. A obveza povrata primljenoga u konkretnom slučaju, podcrtao je Šumanović, temelji se na institutu stjecanja bez osnove.

Iako smatram da pri donošenju nove presude Županijskog suda treba uzeti u obzir činjenicu da je sudski proces predugo trajao, bez obzira na to je li većina imala pravo ili nije, stajalište suca Šumanovića može pomoći poslodavcima da u sličnom situacijama zatraže povrat novca na temelju obligacijskog (obveznog) prava.

POST SCRPTUM

Bit će zanimljivo vidjeti kakvu će presudu donijeti Županijski sud u Rijeci. No važno je spomenuti da se i taj sud pri donošenju prethodne presude (koju je Ustavni sud poništio odlukom većine) pozvao na čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. U presudi piše da je bivši zaposlenik Carinske uprave, nakon što je izgubio sudski spor, dužan vratiti isplaćene plaće stečene bez osnove, baš kao što je spomenuo i sudac Ustavnog suda Šumanović.